Kako je propala srpska kultura

Piše Aleksandar Dunđerin

Rezultati kulturne strategije postpetooktobarskih vlasti katastrofalne su – Narodni muzej ne radi već osam godina, bioskopi u većini gradova su pozatvarani, a velike izdavači prestaju da rade, dok je umetnost svedena na propalu industriju zabave

Ostavke članova Narodnog muzeja u Beogradu, direktora Beogradske filharmonije Ivana Tasovca i upravnika beogradskog Narodnog pozorišta Predraga Ejdusa, ponovo su u središte medijske pažnje vratile jedno od ključnih pitanja u vezi sa petooktobarskim promenama – kako se Peti oktobar legitimisao na polju kulture i umetnosti? Budući da su pomenuti čelni ljudi kulturnih institucija od najvećeg nacionalnog značaja kao glavne razloge svojih odlazaka sa vodećih funkcija naveli neodgovoran odnos Ministarstva kulture prema kulturnim vrednostima Srbije, koji se pre svega ogleda u odsustvu kriterijuma u određivanju nacionalnih prioriteta i raspodeli budžeta u kulturi i u neefikasnoj kulturnoj politici, priča o tekovinama takozvane petooktobarske revolucije u kulturno-umetničkom kontekstu naprosto je morala da dođe na dnevni red. Pogotovo ukoliko se ima u vidu da je u protekloj deceniji Narodno pozorište preživljavalo agoniju koja ga je dovela skoro do potpunog finansijskog kolapsa, te da se, odugovlačeći sa rekonstrukcijom Narodnog muzeja, dovelo u pitanje očuvanje možda i najvećeg kulturnog blaga naše zemlje.
Naravno, nedopustivi propusti direktora ove tri nacionalne institucije očigledni su, pa ih nepažljiv odnos resornog ministrastva nikako ne može abolirati od odgovornosti. Međutim, njihova zapažanja o neefikasnoj kulturnoj politici države u proteklih osam godina, u potpunosti su na mestu. Uz jednu neophodnu dopunu: kada, povodom optužbi Ivana Tasovca da je država odgovorna za urušavanje nacionalnih institucija, ministar kulture Nebojša Bradić odgovori da je jedina kulturna politika u trenutku sveopšte krize zaštita siromašnih građana, onda se ne može govoriti o „neefikasnoj kulturnoj politici“, već o nedostatku bilo kakve kulturne politike.

ROBA BEZ TRŽIŠNE VREDNOSTI
Nepostojanje kulturne politike u Srbiji nije, međutim, posledica svetske ekonomske krize, već jednog sasvim drugog procesa koji je u našoj zemlji započet upravo posle 2000. godine, mada se njegovi uzroci mogu naći u savremenoj evropskoj misli mnogo pre tog perioda. Naime, nakon petooktobarskih promena umesto pojma „kulturna politika“ u zvaničnu upotrebu stratega srpske kulture ušao je termin „kulturna industrija“. Ova sintagma ukazuje na proces transformacije umetničkog dela u „kulturni proizvod“ čija je egzistencija uslovljena zakonitostima ponude i potražnje, odnosno tržišta (što, dakako, u suštini menja i pojam i funkciju umetnosti i kao krajnji rezultat dovodi u pitanje opstanak kako umetničkih dela, tako i velikih institucija u kojima se ona realizuju, uz velika materijalna sredstva koja se kasnije ne mogu kompenzovati na tržištu). U Srbiji se svih ovih godina uglavnom ćutalo o tome da prelazak na tržišne principe poslovanja kulturne industrije, istovremeno označava i ukidanje nacionalne kulture i njeno zamenjivanje masovnom, odnosno industrijskom kulturom, koja, po svojoj suštini, teži da bude nadnacionalna, da stvori jednu kulturnu paradigmu kojoj će biti strano ispoljavanje nacionalnih specifičnosti, koja neće trpeti umetnost u funkciji političke homogenizacije nacionalne zajednice.
Ali, kao što je u tekstu „Kraj nacionalne kulture“ još pre više od godinu dana primetio Slobodan Vladušić, „ukoliko ova država nema svoju kulturnu politiku, to ne znači da će njena kultura biti depolitizovana, već samo to da će neka drugačija kulturna politika popuniti prazan prostor koji ostaje iza nedostajuće kulturno-političke akcije same države“. A to se srpskoj kulturi dogodilo u dve faze, što se na planu književnosti, odnosno izdavaštva, najbolje može uočiti.
U skladu sa načinima poslovanja nove kulturne industrije, knjiga je i definitivno postala roba koja pre svega ima svoju tržišnu, pa tek onda umetničku i estetsku vrednost. Bitnim menjanjem društvene funkcije knjige, na čemu su sva postpetooktobarska Ministrastva kulture insistirala, moralo je da dođe i do bitnih promena u srpskom izdavaštvu. Nekadašnji izdavački giganti, koji su za vreme SFRJ, ali donekle i u vreme Miloševićeve vlasti tokom devedesetih godina prošlog veka, formirale kako čitalački ukus, tako i književnu politiku, ili su, poput Matice srpske prestale da se bave izdavačkom delatnošću, ili su ušle u proces privatizacije. Veoma brzo pokazalo se da su za kupovinu velikih izdavačkih preduzeća novi potencijalni vlasnici zainteresovani uglavnom zbog atraktivnih prostora koje ove firme poseduju. Oni biznismeni koji nisu želeli da menjaju osnovnu delatnost izdavačkih kuća, ubrzo su počeli da insistiraju na promeni izdavačke politike, naravno, u skladu sa komercijalnim zahtevima tržišta. U oba ova slučaja nekada značajne kulturne institucije, prepuštene tržištu i neukim novim vlasnicima, nisu više bile u prilici da objavljuju vredna dela, a kamoli da usmeravaju nacionalnu književnu politiku. Tako su institucije poput BIGZ-a, Nolita, Filipa Višnjića, Rada ili Prosvete, postepeno dovedene u rang novootvorenih privatnih izdavačkih kuća, primorane ili da prestanu sa radom, ili da poput komercijalnih izdavača preusmere svoju izdavačku politiku na štampanje najnovijih svetskih bestselera koji najčešće osim tržišne nisu imale nikakvu drugu vrednost.
Ukoliko su neki privatni izdavači i pokazali interes za afirmisanjem nacionalnih književnih vrednosti, kao svojevremeno beogradska Narodna knjiga ili novosadski Stilos, bez finansijske i logističke podrške države, te bez strateške saradnje sa medijima (uključujući i javne servise), oni su veoma brzo došli do ruba propasti, i preorijentisali se na publikovanje „lakše“ literature. Paralelno sa promenom izdavačke koncepcije, menjani su i kadrovi u pomenutim firmama, tako da su naše izdavačke kuće vremenom ostale čak i bez ljudi koji bi mogli stručno da ocenjuju kvalitet pojedinih izdanja, a time i da doprinesu određenoj nacionalnoj književnoj i kulturnoj strategiji, ukoliko bi ona u budućnosti ponovo oživela.
Posledica svega toga je da jedan od najčitaniji srpskih pisaca Goran Petrović nije doskora mogao za objavljene knjige da dobije apanažu veću od stotinak evra mesečno, dok naš najprevođeniji pisac Zoran Živković od domaćih izdavača ne može da računa na više od 80 evra mesečno.

KNJIŽEVNA NVO POETIKA
Međutim, kako u određenim slojevima našeg društva ipak nije prestala da postoji potreba za konzumiranjem književnosti kao umetnosti reči, i kako je prazan prostor u kulturno-umetničkom kontekstu, nastao usled već pomenutog nedostatka kulturno-političke akcije države, trebalo popuniti nekim književnim vrednostima, u pomoć srpskim piscima, uglavnom mlađe generacije, priskočio je NVO sektor. Književno-umetničko delo je tako na samom početku 21. veka postalo „projekat“, a njegov autor najčešće stipendista neke domaće ili inostrane fondacije. Kada već novu književnu dogmu nije formirala nova, na takozvanoj revoluciji izgrađena država, izgradili su je novi finansijeri srpske književnosti. Rezultate NVO poetike veoma dobro je objasnio već pominjani Slobodan Vladušić u tekstu „Mrtva poetika i živi književnici“. Primećujući da već dugi niz godina nijedan autor nije osetio potrebu da makar ovlašno razjasni svoje poetičke principe, ili da ospori tuđe, Vladušić je primetio „da je figura književnika-humaniste danas manje rezultat dela koje stoji iza njega, a više proizvod medija“, i na kraju zaključio: „danas je moguće zamisliti uglednog pisca koji nije napisao nijedno značajno delo, jer se ugled više ne stiče iznutra, dakle u samoj književnoj republici, već spolja, u inozemstvu: on je nešto što se dodaje. Zato je danas uočljivo da pravo govora imaju oni kojima intelektualni plafon predstavlja masturbacija. Samo naivni će pomisliti da je u pitanju lična domišljatost i snalažljivost u medijskim vodama. Na mislilačkoj pozornici, osim nekoliko časnih izuzetaka, ostale su, dakle, samo pseudo-humansitičke figure ‘književnika’, koje se danas pitaju za sve – od kvaliteta uložaka do geopolitičkih pitanja – pri čemu njihovo mišljenje teško da je njihovo. To ‘mišljenje’ pre pripada dogmi koja ih je instalirala. Dakle, poetička pitanja: vidimo da ih na strani visoke književnosti nema, jer tamo uskoro neće biti ni književnosti – biće samo tovarenja korektnog mišljenja“.
Iako veoma sumorna, ova Vladušićeva predviđanja posledica su trokoraka petooktobarskih revolucionara koji su, iz neznanja ili pojedinačnih interesa, najpre, pretvarajući kulturnu politiku u kulturnu industriju, uništili sve književne institucije od šireg društvenog i kulturnog značaja, potom umesto „finansijski neisplative“ nacionalne kulture instalirali bezličnu masovnu, industrijsku kulturu, a na kraju dozvolili da se u srpski književni kontekst interpolira neka nova nadnacionalna literarna vrednost koja osporava relevantnost nacionalne kulture i posmatra je kao „politički nekorektnu“, odriče je se kao nekakvog balasta koji navodno ne dozvoljava našoj kulturi da se spaja sa evropskom i svetskom.

MEĐUNARODNI SRPSKI FILM
Obezličavanje srpske kulture, interpoliranjem industrijskog karaktera u njenu srž, najuočljivije je na primeru domaćeg filma. Polazeći od toga da je najbolje organizovani produkt „međunarode kulture“ holivudska idustrija snova koja je, navodno, najčistiji oblik nadnacionalne kulture (što je, naravno, netačno – jedan od ilustrativnijih primera da i Holivud ima političku svest, koji bi trebalo posebno nas da se tiče jeste, recimo, pojava srpskih terorista u američkoj kinematografiji devedesetih godina prošlog veka), jedan od osnovnih projekata postpetooktobarskih stratega kulture bio je da država sufinansira filmove za koje proceni da imaju komercijalni potencijal, odnosno one koji, kako je svojevremeno objašnjavao reditelj Srđan Dragojević, otelotvoravaju 90 odsto zanatskog rediteljskog rada i 10 odsto umetničkog angažmana. Ipak, tvorci ovakvog plana nisu shvatili da je moguće kopirati holivudsku kulturnu matricu, ali da to ne znači i finansijsku isplativost takvog projekta. Naime, srpska kinematografija nema „kulturnu infrastrukturu“ kao Holivud, tako da naš film, čak i ukoliko poseduje nadnacionalni karakter (a to on ne može, jer ga jezik na kojem je sniman ograničava), može da zaradi novac samo ako se pojavi u nekolicini metropola, centara iz kojih je moguće lansirati proizvod na put oko planete. A to se, logično, nije dogodilo ni sa jednim našim filmskim „ostvarenjem“.
Posledice ovakve industrijalizacije filmske umetnosti, katastrofalne su. Najpre su snimani potpuno bezvredni filmovi, najčešće po uzoru na holivudske literarne predloške (scenarije), a naši autori predstavili su se tek kao epigoni strane kulture. Pošto takva kulturna strategija nije, razumljivo, dala očekivane rezultate ni na našem tržištu, niti u regionu, jedan po jedan zatvarane su bioskopske sale u gotovo svim većim gradovima naše zemlje. A onda, kao i u slučaju nacionalne književnosti, kada je nastao prazan prostor u oblasti filma, počela su da se finansiraju „vredna dela“ sedme umetnosti – koja su stvarali uglavnom autori, koji su se, želeći da, navodno, prikazuju svoja dela na čitavom prostoru bivše SFRJ, trudili da u njima ne povrede nacionalna osećanja drugih naroda, ne vodeći računa o srpskom narodu – čije je glavno obeležje „politička korektnost“, koje, u kontekstu filmske umetnosti, označava obezličavanje nacionalnih vrednosti srpske kulture. Naravno, takvi filmovi jedino i služe da se prikažu u jednom beogradskom bioskopu i na nekolicini svetskih festivala, a da potom budu sačuvani na DVD-u.
Tako se NVO poetika instalirala i u naše državne institucije, pa se stoga i moglo dogoditi da komisija pri Ministarstvu kulture, recimo, odbije da uloži novac u snimanje filma po scenariju Dragoslava Lazića koji govori o Kosovu 1999. godine, posle dolaska KFOR-a, te da, obrazlažući takvu odluku, Dušan Makavejev kaže kako je pomenuti scenario najbolji, ali ga ne treba finansirati pošto je nacionalistički (videti intervju sa Radoslavom Lazićem iza ovog priloga).


POTOMCI DA ZABORAVE PRETKE

Naravno, valjalo bi priznati i to da posezanje za industrijskom kulturom ima korene u problemu sa kojom se suočava svaka revolucija (pa i ova srpska, petooktobarska kvazirevolucija), dakako i sve revolucionarne vlasti, a koji se oličava u imanentnoj gravitaciji ka sličnim događanjima u budućnosti. Ili, kako to simpatično, mada i pomalo patetično, oslikava Milan Antunović, pisac mlađe generacije, u tekstu „U ogledalu“: „Za predupređenje novih revolucija, potrebno je kolektivno ispiranje mozga. Jedva vrsta kolektivne hipnoze. Treba hipnotisati, ubediti, indokrinirati, pobunjenu i nezadovoljnu svetinu, tu rulju, to stado, i sve će da bude fino… Sećanje treba obrisati. Tradiciju ostaviti da trune po smetlištima, jezik odvojiti od mentaliteta. Sebe treba utopiti u milijarde sličnih, lutajućih duhova, ove rđave sadašnjosti. Postoji samo sada i odmah. Činjenice i istoriju strpati u kontejnere. Nema prošlosti, nema budućnosti. Sve mora biti obrisano. Ova ideologija ne nameće se otvoreno. Potrebni su joj apolozi sistema, mesije u medijima, da bi se u ratu ideja oblikovalo leno mišljenje, nesposobno da uopšte primeti nove vidove nasilja“.
A da je sećanje već obrisano najbolje svedoči situacija u našim pozorištima. Finansijski na ivici propasti, a u nemogućnosti da se uklope u kanone kulturne indutrije, upravnici nacionalnih pozorišta, bez snage da autoritativno rukovode umetničkim ansamblima, izabrani po ključu stranačke pripadnosti, odnosno političke podobnosti, nikada na početku sezone ne nude celovite programe i projekcije umetničkog delovanja, već se uklapaju u aktuelne kulturne modele „političke korektnosti“, zaboravljajući najčešće da u svojim kućama obeleže čak i jubileje naših najznačajnijih dramskih stvaralaca. Tako je i osamdesetogodišnjicu smrti Branislava Nušića obeležilo svega tri pozorišta, ali su zato teatarski repertoari prepuni komada koji govore o univerzalnim, dakle nadnacionalnim, ljudskim temama, poput raznih ljubavnih melodrama i komedija. Zato je Ljubiša Ristić od strane pozorišne kritike označen kao nekadašnji visoki funkcioner JUL-a, a ne kao možda i najznačajniji pozorišni reditelj druge polovine 20. veka. Treba počinjati uvek od početka, seme treba da zaboravi plod, potomci da zaborave pretke.

Sa druge strane, pošto je nacionalni karakter kulture trenutno štetan, a kako scenska umetnost (bar ona klasična), makar i zbog jezika koji dominira scenom, ne može biti nacionalno neobeležena, državne institucije, a pre svega elektronski mediji, zalažući se za nove kulturne vrednosti, ubacili su i značajnog glumca Predraga Ejdusa u jedan kulturno-industrijski rijaliti šou, i naterali ga da objašnjava kako nema ničeg problematičnog u tome što upravnik Narodnog pozorišta ulaže u kockarnici novac ove institucije od velikog nacionalnog značaja. I u tren oka nestalo je nacionalnog značaja ovog pozorišta.

Niko, naravno, nije primetio jednu bitnu nijansu – Predrag Ejdus se samo kockao sa novcem pozorišta kojim je upravljao, a oni koji iskamčivše od njega ostavku prokockaše i ono jedino preostalo što našu zemlju čini ravnopravnim delom sveta: nacionalnu kulturu.

Nju će teško povratiti zagovornici srpske patriotske umetnosti. Kredit neće biti moguće otplatiti za života. Potrebno će biti iz početka savladavati, iz generacije u generaciju, lekcije o tome šta je to zapravo patriotizam u umetnosti.

Један коментар

  1. U osnovi, ovo su tačna zapažanja, ali mislim da suština propasti srpske kulture ne leži u industrijalizaciji kulture, već u odsustvu nacionalne svesti onih koji kulturu vode. Ne može se izgraditi održiv kulturni model, ukoliko se u novu estetsku paradigmu ne ubrizga nacionalna vrednost. Kulturni identitet se ne gradi bez nacionalnog identiteta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *