DANIJEL CVJETIĆANIN Drugi amandman

Prema izjavama ministara i eksperata iz evroatlantske vlade u Srbiji, ekonomski pokazatelji nagoveštavaju da je kriza prošla. Istovremeno, oni upozoravaju da će oporavak biti dugotrajan i spor, pa stanovništvo i privreda jedva da će moći da primete da krize više nema. Broj nezaposlenih će i dalje rasti, problemi nelikvidnosti će se zaoštravati, industrija (i izvoz) gubiće konkurentnu snagu na domaćem i inostranom tržištu, a siromaštvo će postati još transparentnije (ali samo zato što će biti više onih koji nemaju šta da jedu).
Istina je, ove okolnosti će verovatno ići na ruku bujanju korupcije i kriminala, ali će se velikom brzinom povećavati napori da se stvore uslovi za što brže napredovanje na mapi puta u pristupu evroatlantskim integracijama, i to ne zbog EU, nego zbog nas!

ITALIJANSKI PRIMER
Na tom putu, Srbija je, na velika vrata, ušla u svetsku borbu protiv narko kartela. Sve svetske sile odale su priznanje našim organima gonjenja, pa čak i narko bosovi koji su (niko ne zna kako) na vreme obavešteni da se sklone iz Srbije u neku drugu državu, gde narko biznis ima dobre veze i zasluge u nastajanju nezavisnog i samostalnog ustavnog poretka (kao i u razbijanju prethodnog). U mnoštvu pitanja koja su otvorena ovom aferom, u zamešateljstvu oko toga ko je čiji državljanin, ko kome treba i koje podatke da dostavi, javnost je mogla da izvuče dve nedvosmislene pouke. Prva je pouka da je narko biznis veoma moćan i da je, vođen motivima profita (bolje nego najumešnijom zavereničkom rukom), ušao u sve pore društvene piramide na ovim prostorima, koji sve više liče na mnogobrojne južne susede SAD-a. Druga pouka direktno sledi iz prve: opasnosti vrebaju sa svih strana, pa su možda u povoljnijem položaju oni koji nose oružje i mogu sami da se brane. Zato se broj naoružanih građana u tranziciji – brzo povećava.
Uznemirenost javnog mnjenja posebno podstiču članci u novinama o tome kako „umalo nije presečen još jedan tovar kokaina“ („Politika“, 19. februar). Naime, srpska policija je obavestila italijanske vlasti da se na prekookeanskom brodu, koji je uplovio u italijansku luku, nalazi velika pošiljka kokaina. Međutim, kapetan broda je uspeo na vreme da pozove advokata koji je doneo sudski nalog o zabrani pretresa ovog broda, koji je zatim mirno isplovio. Eto primera uspešne saradnje naše policije sa italijanskom, ali i još uspešnije saradnje italijanskih sudova sa odgovarajućim granama biznisa. Kada sudstvo jedne od najznačajnijih država EU ima tako dobru saradnju sa ovom vrstom poslovnih ljudi, da li bi to trebalo da bude primer jednoj mladoj demokratiji na putu ka EU, pitaju se (verovatno) domaće evroatlantske vlasti?
Ostaje, dabome, pitanje – ko će onda da štiti građane i pravni poredak? Lider jedne političke stranke tražio je (i brzo dobio) dozvolu da nosi pištolj, pa da se brani sam. Kasnije, kada mu je neko predočio ko sve nosi oružje na ulici, sa dozvolom da ubija (u samoodbrani), kažu da je odustao.

PRIVATNA INICIJATIVA
Primer Drugog amandmana Ustava SAD-a (iz 1789. godine) takođe ukazuje na to da vlast, koja nije u stanju da „obezbedi zemaljsku odbranu, potrebnu za bezbednost slobodne države, ne sme da krši pravo naroda da drži i nosi oružje“. Verovatno, po mišljenju evroatlantskih eksperata, kasnimo za tranzicijom (i demokratijom) u SAD-u oko 330 godina, pa je pravo vreme za primenu ovog amandmana na Balkanu, baš kao što je, pre nekoliko godina, na ovim prostorima bilo pravo vreme za najširu primenu Deklaracije nezavisnosti (iz 1776.)
Ali ima i drugih, takođe zgodnih, bezbednosnih rešenja! Na primer, osnovati agenciju za obezbeđenje sa tridesetak (do najviše 800) naoružanih ljudi. Veće garde pretorijanaca, dabome, mogu sebi dozvoliti samo imućniji građani. Oni manje važni, moraće se zadovoljiti plaćanjem reketa opštinskim bandama „zaštitara“. Deca u školi (deca su prva briga vlasti) mogla bi poklanjati, s vremena na vreme, patike, ili neku drugu sitnicu, dežurnim rejonskim siledžijama. A oni koji to sebi ne mogu da priušte, neka ne izlaze iz kuće, pošto fejsbuk pruža sjajne mogućnostoi druženja i komuniciranja bez izlaska na „uzavrele ulice“.
Zaista, privatne agencije za obezbeđenje imaju dobru perspektivu na ovim prostorima. A šta tek mislite o tome da se u njihove redove uvrste i privatni izvršitelji sudskih odluka?… Razume se, postoji realna opasnost da s vremena na vreme dođe do nesporazuma između privatnih sudskih izvršitelja i iznajmljenih odreda telohranitelja. Zato bi Vlada morala da oformi posebnu, nezavisnu, Agenciju za koordinaciju privatnih aktivnosti ove vrste, koja bi donosila preporuke i uputstva u skladu sa normama i standardima Evropske unije.
Primetićete da je sistem, ipak, donekle nepotpun, pošto, koliko mi je poznato, privatne sudije, po zakonu, nemaju pravo na rad (i rezultate rada), mada stičem utisak da u nekim stranačkim rukovodstvima, priprema ove vrste kadrova dobija na značaju…

Један коментар

  1. jednostavno, sjajno, direktno,nedvosmisleno…sa pravom sa ovoliko podrugljivosti prema “evrointegratorima”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *