„Blaženi“ Alojzije Stepinac

Piše Vladimir Dimitrijević

Duhovni otac Endehazije u kojoj je ubijeno oko milion ljudi, od kojih najveći broj Srba, unet je u rimokatolički kalendar kao „blaženik“. Papa ga je svim vernicima preporučio kao novog zastupnika pred Bogom

Ovih dana u medijima smo mogli da pročitamo vesti o 50 „obljetnici“ smrti „blaženog“ Alojzija Stepinca, „sveca“, zaštitnika „crkve u Hrvata“. Tako je, recimo, „Radio Vatikan“ na hrvatskom jeziku 9. 2. 2010. izvestio: „Svetu Misu u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu, prigodom 50. obljetnice preminuća blaženog Alojzija Stepinca, predvodi 10. veljače u 18.30 sati prefekt Kongregacije za nauk vjere američki kardinal Viliam Jozef Levada […] Od preminuća kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. godine sve do danas, u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu svake godine obilježavala se obljetnica blaženikove smrti. Redovno su misu na Stepinčevo predvodili kardinali iz Rimske kurije ili neki od hrvatskih (nad)biskupa. Tako je kardinal Franjo Šeper 13 puta predsjedao misi za Stepinčevo. Kardinal Jozef Racinger, danas papa Benedikt XVI, predvodio je misu i propovijedao u veljači 1998. godine. Iste godine uslijedila je i beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca.“

Alojzije Stepinac pristao je na punu saradnju sa ustaškom NDH time što se uključio u fundamentalne strukture režima – vojsku, kao vikar, i u Hrvatski sabor, kao njegov član

„Sestrinska crkva“ je 10. februara širom Hrvatske proslavljala „Stepinčevo“. Hrvatska televizija je u 11 sati direktno prenosila tu versku svečanost iz njegovog rodnog mesta Krašić, na obroncima Žumberka, koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Tradicionalno „najtvrđi“ u prisećanjima Stepinčevih zasluga za „Sestrinsku crkvu“ bio je vojni ordinarij, biskup Juraj Jezerinac na verskoj proslavi u Karlovcu. On je pozvao Jevreje, Srbe i Slovence da zahvale Stepincu „na svemu što je za njih učinio“. Između ostalog on je rekao: „Sve što je kardinal Alojzije Stepinac govorio i činio imalo je za cilj da se zaštite hrišćanske opšteljudske i prirodne vrednote u vreme kada su one bile ugrožene. Stoga mu je Crkva odala posebno priznanje proglasivši ga blaženim (poslednji korak pred proglašenje svetim). Očekivanje je da će i oni kojima je on posebno pomagao, među ostalima Jevreji, Srbi i Slovenci, biti zahvalni na svemu što je za njih učinio te da će ustati u odbranu istine“. U nastavku je biskup dodao da su „sliku o Stepincu iskrivili lobiji poput jugoslovenskog, srpskog, masonskog i drugih, koji su posle Drugog svetskog rata bili toliko jaki da su svaku istinu mogli predstaviti na njima svojstven način“. Biskup Jezerinac je ustvrdio i da upravo pomenuti lobiji „blaženog Stepinca godinama neutemeljeno predstavljali kao pobornika ustaške vlasti i ekstremnog nacionalistu. Istine radi treba reći i drugu stranu medalje koja apsolutno protivreči njihovim pisanjima. Stepinac je otvoreno i jasno razotkrivao sve zablude vremena u kojemu je živeo. Osudio je sva zla prošloga stoleća – fašizam, nacizam, komunizam, masoneriju, liberalizam svake vrste i nemoral. Bio je neustrašiv borac protiv svake vrste zla. U vreme Drugoga svetskog rata spasavao je one koji su bili nepoćudni vlastima, pa čak i komuniste. Zbog toga su ga pokušali slomiti“.

S obzirom na to da je biskup Jezerinac pozvao Srbe da zahvale Stepincu „na svemu što je za njih učinio“, pogledaćemo kakve su zasluge „blaženika“ za srpski narod.

A zbog čega bi Srbi mogli da budu blagodarni „blaženom Alojziju“?
Unošenje u rimokatolički kalendar, u jesen 1998, kardinala Alojzija Stepinca („beatifikacija“, proglašavanje „blaženim“, što je uvod u kanonizaciju), uprkos protivljenju mnogih uglednih ličnosti Zapada, bila je plod želje rimskog pape da se oduži svojim vernim Hrvatima, vekovnom „predziđu kršćanstva“ pred „Bizantom“ i istočnim „šizmaticima“, to jest pravoslavnima. Papa Ivan Pavao Drugi, uprkos pomirljivom i ekumenističkom rečniku, nije bio nimalo manji mrzitelj pravoslavnog Istoka od bilo kog svog prethodnika. To je papa koji je otvoreno tražio bombardovanje Srba u Bosni i Hercegovini 1995. godine („Ponekad je potrebno objaviti rat ratu“, rekao je tada).

Papa Pije XII (1939-1958) bio je najambiciozniji, najbezobzirniji i najokrutniji papa ovoga stoleća – izvanredan diplomata, lukav političar i verski varalica

POD PAPINIM BLAGOLSOVOM

Ko je bio Alojzije Stepinac, dovoljno je poznato. Još pre Drugog svetskog rata u svoj dnevnik je zapisao reči neprijateljstva prema Srbima. Kada je Endehazija počela da postoji, on ju je odmah pozdravio nadbiskupskom okružnicom, u kojoj je istakao da se rimokatolički pastiri u Hrvatskoj pridružuju „narodnom veselju i zanosu“, „puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti Božijem Veličanstvu.“ Tada je izjavio: „Poznajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskoga naroda, mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć.“ Svim sveštenicima je naredio da služe Te Deum, službu zahvalnosti Bogu zbog uspostavljanja Endehazije. Križarska bratstva su bila redovi naročito aktivnih rimokatoličkih vernika, koji su i u Kraljevini Jugoslaviji delovali sa Stepinčevim blagoslovom. U njihovom listu „Nedjelja“, 27. aprila 1941. pisalo je: „Vojska Adolfa Hitlera, vođe njemačkog naroda, bila je najsvečanije dočekana u hrvatskim krajevima, jer su srušili tu omraženu kulu zvanu Jugoslavija. (…) Da živi Poglavnik dr Ante Pavelić!“

Rimski papa Pio XII poslao je odmah svog legata Ramira Markonea, koji će mu biti poverenik za odnose sa Pavelićevim režimom. Isti taj papa postavio je nadbiskupa Stepinca za vojnog vikara „sine titulo“ za hrvatsku vojsku. Hrvatska vojska su bili domobrani (regularne jedinice) i ustaše (udarna pesnica režima). I jednima i drugima duhovni otac je bio Stepinac.

Papa Pije XII (1939-1958) bio je najambiciozniji, najbezobzirniji i najokrutniji papa ovoga stoleća. Izvanredan diplomata, lukav političar i verski varalica. Ove crte karaktera, napravile su od njega jednu suverenu ličnost za naše vreme. Bio je parnjak svojim drugovima fašističkim i komunističkim diktatorima. On je više nego iko drugi van Nemačke, pomogao Hitleru da dođe na vlast. Ovo je učinio time što je gurao nemačku katoličku partiju i visoke katoličke vođe, da pomažu Firera. Za Pija XII komunizam je bio prava napast. Posle Prvog svetskog rata on je povezao Crkvu sa italijanskim, španskim i nemačkim fašizmom, a sa SAD posle Drugog svetskog rata. On je bio glavni podstrekač na hladni rat koji je sledovao.

Vatikan je bio dobro obavešten o svemu što se dešava u ustaškoj Hrvatskoj. Ne samo zato što je katolička jerarhija slala papi redovne izveštaje, već i stoga što je papa imao tamo svog ličnog predstavnika.

Papski legat je imao dužnost da šalje redovne i tačne izveštaje o radu katoličkog sveštenstva i biskupa. Isto tako i o političkim i vojnim akcijama ustaške vlade i ustaških vođa.

Predstavnik Pape Pija XII je bio papski legat, monsinjor Markone, koji je bio akreditovan kod ustaške vlade i Pavelića. Monsinjor Markone je sve detaljno znao u svakom pogledu o katoličkoj jerarhiji i ustaškim saradnicima. Ustvari bio je poslanik ne samo katoličke jerarhije ka da je izveštavao Vatikan, već isto tako i Pija XII kad se obraćao Nadbiskupu Stepincu i Paveliću.

Gore na slici, monsinjor Markone okružen je Nadbiskupom Stepincem i nacističko-ustaškim oficirima na ustaškom sastanku.

Iste, 1942. godine, Stepinac je ušao u Hrvatski sabor zajedno sa još jedanaest sveštenih lica Rimokatoličke crkve. Stepinac je tom prilikom, pre no što je Pavelić kročio u Markovu crkvu u Zagrebu, održao pozdravni govor. Kao što u svojoj studiji zapaža đakon Milorad Lazić: „Psihološki i moralno, A. Stepinac je pristao na punu saradnju sa ustaškom NDH time što se uključio u fundamentalne strukture režima – vojsku, kao vikar, i Hrvatski sabor, kao njegov član“ (M. Lazić, „Krstaški rat NDH“, Sfairos, Beograd 1991).

Vatikan je bio dobro obavešten o svemu što se dešava u ustaškoj Hrvatskoj. Ne samo zato što je katolička jerarhija slala papi redovne izveštaje, već i stoga što je papa imao tamo svog ličnog predstavnika

Svi su sledili primer nadbiskupa. Hrvatski jezuiti, u svom „Glasniku Srca Isusova“, pisali su da su se oko poglavnika „okupili najbolji sinovi hrvatskog naroda“. Broj 3 iz 1942. godine, povodom dana krunisanja pape, dao je sliku Hrvatske kao „Države Božje“, koja postoji sa papinim blagoslovom. Tekst se završava klicanjem: “Papa je nama Krist na zemlji! Rim je nama vječni grad! Pio XII je za nas koji vjerujemo nosilac sviju Božijih prava, živi gospodar vječnoga kraljevstva.“

U februaru 1944, opet sa Stepinčevim blagoslovom, izašao je molitvenik „Hrvatski vojnik“, u kome se nalazi ovakva molitva za poglavnika: „Bože, komu svaka vlast i dostojanstvo služi, podaj slugi svojemu Poglavniku našemu Antunu, sretan napredak njegova dostojanstva u kojem da se Tebe uvijek boji. Tebi, vazda ugoditi nastoji. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.“ Tu je bila i molitva za ustaše posle davanja “prisege“ (zakletve), a molitvenik je sadržavao pouke od kojih se ističe ona o obaveznoj poslušnosti svakoj naredbi pretpostavljenih. U kratkom pregledu „kršćanskog“ smisla hrvatske „povijesti“ navedena je (kao hrvatska!) izreka: „Za krst časni i slobodu zlatnu!“ (iako Hrvati kažu „križ“), a među junacima je istaknut Jure Francetić, osnivač zloglasne, čudovišne „Crne legije“.

Još 1934. Stepinac je u svom dnevniku zapisao: „Da je veća sloboda i dovoljno radnika (većina) – Srbija bi bila za 20 godina katolička“. Želja da se Srbi pokatoliče ostvarila se kad je osnovana Pavelićeva država. Tada je papina „Sveta Kongregacija za Istočnu Crkvu“ Stepincu poslala uputstvo o prevođenju „nesjedinjenih“ (pravoslavaca) na papinu veru. Stepinac je odredio komisiju za prekrštavanje Srba, koji, po odluci hrvatske vlade, odmah po prelasku na katolicizam, smatrani Hrvatima. Ljudi su menjali svoju veru u strahu od ustaškog noža, štiteći goli život, mada je Stepinac licemerno upozoravao da niko ne treba to da čini pod prinudom.

Ustaštvo je i posle Drugog svetskog rata sarađivalo sa Stepincem. Ustaše su se krile na Kaptolu, i vatikanskim „pacovskim kanalima“ bežali na sigurno. Na Kaptolu je čuvana i njihova državna arhiva; na Kaptolu je bilo i zlato koje su opljačkali od svojih žrtava. Sve je to Stepinac znao, i sve to nije moglo proći bez njegove dozvole.

I takav čovek, duhovni otac Endehazije u kojoj je ubijeno oko milion ljudi, od kojih najveći broj Srba, unet je u rimokatolički kalendar kao „blaženik“. Papa ga je svim vernicima preporučio kao novog zastupnika pred Bogom!

USTAŠKA GERILA

Na jednom ustaškom sastanku sreli su se nadbiskup Stepinac, general Roata, komandant fašističkih okupacionih snaga u Jugoslaviji, ustaški feldmaršal Slavko Kvaternik i komandant nemačkih okupacionih snaga u Hrvatskoj. Kao Vrhovni vojni apostolski vikar Ustaške vojske, nadbiskup Stepinac je imao i vojne kao i političke funkcije, družeći se sa fašističkim, nacističkim i ustaškim komandantima.

Jedno vreme je Stepinac rukovodio ustaškom gerilom posle bekstva Pavelića iz Jugoslavije. Uspostavio je veze i koordinirao razbijene ustaške bande, upućujući sveštenike i kaluđere, da služe za vezu s njima.

Kada je konačno katolička Hrvatska propala i raspala se, Stepinac je ponovo 8. novembra 1945. blagoslovio ustaške krstaške snage sa zastavom u svojoj sopstvenoj kapeli. Posle toga je primio „peticiju ustaških intelektualaca“ da se bori do kraja za oslobođenje ustaške Hrvatske.

Bio je u stalnom dodiru sa ustaškim odredima koji su pustošili pravoslavna sela i varoši. I takođe sa nacističkim okupacionim snagama u Hrvatskoj i van nje.

Ustaštvo je bilo duboko prožeto duhom rimokatolicizma. Ideolog ustaški, književnik Mile Budak, u svom govoru u Karlovcu 13. jula 1941. rekao je: “Braćo i sestre! Cijeli ustaški pokret temelji se na vjeri. To je prije svega velika vjera u našu pravednu stvar, velika vjera u Svemogućega koji pravednoga nikad ne ostavlja. Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se cijeli naš rad, jer nas je povijest naučila da kad ovdje ne bismo bili katolici, da bi nas davno nestalo…“ Zato su i hteli da nepoklane Srbe pokatoliče.

Stepinac je rukovodio ustaškom gerilom posle bekstva Ante Pavelića iz Jugoslavije

Da Stepinac nije kriv ni za šta drugo, kriv je za prekrštavanje 240 hiljada pravoslavnih Srba u Pavelićevoj Endehaziji. Čim su ustaške vlasti donele zakon o pokrštavanju, hrvatski biskupi, na čelu sa Stepincem, i uz blagoslov Vatikana, krenuli su da preobraćaju „grkoistočnjake“ uz pomoć ustaških metoda misije – to jest, ili nož ili križ. Sve je već bilo spremno – „povjesničari“ poput hrvatskog fratra Krunoslava Draganovića (koga je Pavelić odlikovao 1944. za “revni povjesnički rad u odbranu hrvatskih prava u Južnoj Hrvatskoj kao i za sudijelovanje u svim granama ustaškog rada“, a Tito primio da dođe iz emigracije i da umre u Jugoslaviji) „dokazali“ su da su i Crna Gora i Bosna „hrvatske zemlje“, i da su tamošnji stanovnici nasilno „popravoslavljeni“, a Vatikan je bio spreman da se osveti za obaranje konkordata 1937. godine. Čim je Pavelićeva mašina za ubijanje počela da radi, hrvatski biskupi su se potrudili da dovedu papi što više „prelaznika“, koji su, kao u župi sv. Terezije u Bjelovaru, moralni da nabave blokčiće da bi se u njih upisivalo redovno prisustvovanje misama i „vjeronauku“. Tih dana je Stepinac pokazao naročitu „čovečnost“ prema Srbima. Naime, „pročelnik odjela za bogoštovlje“, zamenik Mile Budaka, A. R. Glavaš, pisao je Stepincu (14. srpnja 1941) kako su „intencije hrvatske vlade, da se u katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji, zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih, da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma“. Ističući da tu zaista valja biti na oprezu, Stepinac ipak kaže da „milost Božja djeluje nevidljivo u dušama ljudi, a tko može reći, da se mnogima baš po teškim danima sadašnjice neće otvoriti oči za spoznaje istine […] pa ako i nisu bili prečesti slučajevi u prošlosti, ipak je bilo dosta slučajeva, da su se i inteligentni pravoslavci svim srcem priljubili katoličkoj crkvi i u praktičnom vjerskom životu prestigli i katolike“. Dakle, teška su vremena (ili nož ili križ), pa bi se mnogima mogle otvoriti oči. „Čovekoljubivi blaženik“ Alojzije je protestvovao i protiv namera ustaša da Srbe prevode samo na “čist“ rimski obred, a ne i na unijatski.

„PREKRŠTAVANJE“ SRBA

U selu Mikleus, 1942. godine, katolički parohijski pop „prekrštavao“ je na veliko seljake. Mnogi katolički popovi su bili ustaške poglavice. Svedok pop Mate Moguš, iz udbinske parohije, Lika, rekao je nasilno prekrštenim Srbima: „Mi katolici do sada smo radili za katolicizam sa krstom i trebnikom. Dan je došao, međutim, da se radi sa revolverom i puškom.“

Otac D. Jurić, franjevac, bio je izabran na čelo ustanove kojoj je bio zadatak sistematska i nasilna prekrštavanja svih onih pravoslavaca koji su izbegli koncentracione logore ili klanja.

Većina nasilno prekrštenih je bila povremeno objavljivana u biltenima biskupija. To svedoči – Katolički list, organ zagrebačke biskupije, pod kontrolom nadbiskupa Stepinca. U Br. 31, 1941. godine, objavljeno je da je „nova parohija od preko 2.300, duša“ stvorena u selu Budinci, pošto je celo selo bilo prekršteno u katoličku veru. Na zajednički otpor odgovoreno je zajedničkim nemilosrdnim kažnjavanjem.

Katolički sveštenici „prekrste“ i čitavo selo. Po pravilu to je značilo kolektivno, masovno krštenje, naročito kada ustaške jedinice opkole selo. Katolički oci su često upotrebljavali potresnu taktiku da bi ubrzali stvar. Na primer, otac Ante Taurić, iz sreza Dvor, uvek je započeo svoju propoved sledećim primerom: „Pravoslavci u ovom srezu imaju svega tri načina da se spase: da prime katoličku veru, da se isele (ostavljajući svu svoju imovinu) ili da se zbrišu čeličnom metlom…“

Više sveštenstvo nije bilo ništa manje jasno. Primer biskupa Akšamovića iz Đakova, koji je poslao sledeću proklamaciju svim pravoslavcima u njegovoj biskupiji: „Do sada sam primio u tor Katoličke crkve nekoliko tuceta hiljada pravoslavaca. Sledujte primeru ove vaše braće. Pošaljite bez oklevanja vaš zahtev za vaše brzo preobraćanje u katolicizam. Time što ste prekršteni vi ćete biti ostavljeni na miru u vašim kućama…“ Za one koji su odbili ili koji su se protivili, alternativa je bila gonjenje, hapšenje, koncentracioni logori, pa čak i smrt.

U te dane, „Hrvatski narod“ (278, 20. XI 1941) pisao je kako su Srbi „spoznali zablude prošlosti“ i rešili da se “svrstaju u novu Evropu duhovno i srcem“, da bi prišli „velikoj duhovnoj zajednici koja neguje ljubav i suradnju“ (Katolička crkva, pogađamo!).

Vatikanska „Kongregacija za Istočnu crkvu“ bila je, još jula 1941, oduševljena „tolikim nadama za obraćanje nesjedinjenih“. Kardinal Maljone, desna ruka Pija XII, kaže ustaškom diplomati u Vatikanu Rušinoviću da se „Sveta Stolica veseli“ mnoštvu „prelaznika“, ali zbog napada „američkog i engleskog novinstva“ i njihovu tvrdnju da se „prelazi“ obavljaju nasilno, treba biti oprezan s pokrštavanjem i raditi postepeno. U izveštaju Rušinovića ustaškom ministru spoljnih poslova Lorkoviću o razgovoru s Maljoneom 26. februara 1942. stoji i ovo: „Što se tiče povratnika, naglasio sam da je hrvatska vlada to prepustila crkvi, i crkva je bila potpuno slobodna u tome, što mi je i sam preuzvišeni Stepinac potvrdio pred moj odlazak za Rim, izjavivši da ih je mogao prevesti do 400 000, a nije nego tek 100 000, jer ih nije htio primiti bez temeljite priprave, pošto je pravoslavni elemenat tako zaostao da ne zna ni za najbitnija načela svete vjere.“ Vatikan je sasvim podržavao svog „blaženog Alojzija“. Kada je bilo suđenje Stepincu, Osservatore Romano (235/1946) je objavio odgovor pape Pija XII jugoslovenskoj Vladi u Londonu iz 1942. Na proteste Vlade u vezi sa nasilnim katoličenjem Srba u NDH, papa je odgovorio da „činjenica da je odjednom veliki broj hrvatskih disidenata zatražio da bude primljen u Katoličku crkvu nije mogao a da ne izazove živu pažnju hrvatskog episkopata“. Za Vatikan su Srbi bili „hrvatski disidenti“.

I kod nas je izašla knjiga Marka Aurelija Rivelija „Nadbiskup genocida / Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941-1945“ („Jasen“, Nikšić, 1999). Opisujući beatifikaciju Stepinca u Gospinom svetilištu u Bistrici, kada je jedna devojčica iz Dubrovnika papi predala srebrnu figuricu u vidu gotske kulice u kojoj se nalazio jedan Stepinčev prst, Riveli veli: „Odmah poslije toga u svetilištu se skida svilena tkanina koja pokriva portret novoga blaženoga: Stepinac, označen kao ‘sluga Božji’ i ‘mučenik Vjere’, ovjekovječen je između zagrebačke katedrale i bazilike Svetog Petra. […] Predsjednik Hrvatske države, bivši komunista Franjo Tuđman, pridružuje se Pontifeksu na oltaru. U svetilištu se prolamaju moćne note hrvatske nacionalne himne, koju vjernici pjevaju iz sveg glasa; kardinal Anđelo Sodano i ostali prelati slušaju himnu, držeći desnu ruku na srcu. Svetilište opsjedaju desetine hiljada vjernika (po nekim procjenama, svih trista hiljada). Jovan Pavle II se obraća masi žalosnim glasom: ‘Blaženi Stepinac nije prolio svoju krv u uskom značenju te riječi: njegova smrt uzrokovana je dugom patnjom, posljednjih petnaest godina njegovog života bijahu neprestano nizanje patnja’ /…/ O godinama ustaške diktature i o balkanskom holokaustu Jovan Pavle II ne kaže ni jednu jedinu riječ.” U zaključku na kraju knjige, Riveli dodaje, govoreći o saradnji Rimokatoličke crkve sa ustašama: „Najveću odgovornost imao je primas Hrvatske, monsinjor Alojzije Stepinac; povezan sa ustaškom aristokratijom, član sabora Nezavisne Države Hrvatske, poglavar svih kapelana ustaških ubica, odlikovan od Pavelićeve diktature. Poneki koristoljubivi životopisac je zapisao da je Stepinac ponekad ‘protestovao’: ali ne postoji nikakav dokumentovani trag o bilo kakvom ‘protestu’, o bilo kakvom odlučnom aktu, o bilo kakvoj odlučnoj intervenciji zagrebačkog nadbiskupa u cilju suprotstavljanja ustaškim pokoljima. Jezuita Peter Gumpel, izvjestitelj o proglašenju Stepinca za blaženoga, tvrdi: ‘Imamo dokaze da je barem dvanaest puta (Stepinac) u katedrali protestvovao protiv nacizma. U Jugoslaviji niko nije napravio više za Židove od Stepinca.’ Ako i dopustimo da je primas Hrvatske katoličke crkve ‘dvanaest puta protestovao’ protiv nacizma, nije poznato da je ikada protestovao protiv Poglavnika. Ako i dopustimo da se monsinjor Stepinac angažovao da spasi ponekog Jevrejina od progona, jezuita Gumpel se pretvara da ne zna da su ustaše izvršile balkanski holokaust prvenstveno zato da bi istrijebili Srbe pravoslavce: u stvari, nije poznata nijedna Stepinčeva intervencija u odbranu Srba iz Hrvatske, koji za Gumpela, jezuitu proglašavača blaženoga, uopšte ne postoje.

Istina – potvrđena van ikakve sumnje – leži u tome da budući blaženi, monsinjor Stepinac, nije ni prstom mrdnuo da bi zaustavio etničkovjerski genocid. Monsinjor Stepinac nije iskoristio ni trunčicu svoje nesumnjive moći da prizove razumu biskupstvo i sveštenstvo koji su bili obuzeti ekstremnim nacionalizmom i koji su služili kao oruđe tiranske hegemonije. Nije se nikad obratio hrvatskim katolicima da se srže Pete Božije Zapovijesti: Ne ubij! Hrvatska katolička crkva bijaše i sama SUOSNIVAČ hrvatske nacifašističke države, do kraja zainteresovana da Hrvatsku pretvori u zemlju jedne vjere.“

SVETAC I MUČENIK

Dakle, to je jedna strana – istorijske činjenice. A druga strana je kult „blaženog Alojzija“ kod hrvatskih rimokatolika. Povodom beatifikacije, „Glas koncila“ je 1999. godine objavio knjigu „Svetac! / Svjedočanstva o Blaženiku“ u kojoj se navode svedočenja Hrvata o svom omiljenom svecu. Hrvatski kardinal Franjo Kuharić kaže da je „Sveti otac Pio XII smatrao nadbiskupa Stepinca svetim čovjekom“, a on sam „svecem i mučenikom“. Stepinac je, po izlasku iz zatvora, bio konfiniran u svom rodnom Krašiću. Bio je bolestan od policitemije. Lečili su ga dobri lekari, a dobijao je i američke injekcije. No, među Hrvatima se širila vest da ga komunisti truju. Kuharić kaže da tu treba biti oprezan, ali „čitava situacija nadbiskupa Stepinca bila je mučeništvo“. Optužbe protiv njega su bile tako strašne da je „njegov organizam automatski reagirao – to je mučeništvo“. Čudo Božje, po Kuhariću, bila je dozvola da Stepinca sahrane u zagrebačkoj katedrali – iako to nisu dozvoljavali ostalim osuđenicima, koji su sahranjivani tamo gde umru. (Ili je, pak, reč o činjenici da su verske slobode Hrvata u SFRJ bile mnogo veće od verskih sloboda Srba?) Kuharić se seća kako je Jakovu Blaževiću koji je bio glavni komunistički izvršitelj na procesu Stepincu, pred Titom i Jovankom rekao da Stepinac nije stao „iza konkretne vlasti“ (Pavelića), nego „iza ideje da hrvatski narod ima pravo biti slobodan“. Kuharić je oduševljeno pozdravio i odluku hrvatskog Sabora s početka 1992. (doba najžešćeg rata protiv Srba i doba novih prelazaka u „rimsku veru“ onih koji su se, kao pravoslavci, plašili za svoj život) o poništavanju „montiranog procesa“ Stepincu, koji je, kao „mučenik“, imao „patnju srca, duše, pa onda i patnju tijela“. I dodaje Kuharić: „Sad ćemo mu se moći moliti kao blaženiku, graditi mu oltare, posvećivati mu crkve… On sad zaista postaje naš nebeski advokat. […] Njegovo hrvatsko rodoljublje bila je ljubav koja je uključivala i dobre želje u odnosu prema svakom narodu.“ Župnik Josip Đuran se seća da mu je Stepinac pričao kako ga „Pavelićev režim zbog njegovih stavova nije volio, a on je to znao“.

U „Kratkom životopisu“ objavljenom u knjizi „Svetac“ piše da je „blaženik“ za vreme rata „neumorno osuđivao i sve druge nepravde“, spasavajući „Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste“; čak se i „protivio nasilnim vjerskim prijelazima“, ali je pristao na njih da bi ljudi na taj način sačuvali život. Zbog toga ga nisu voleli ni Nemci, ni NDH vlasti, koje su tražile da ga i Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Tako hrvatski rimokatolici.

Potpisnik ovih redova nema ništa protiv toga da rimokatolici doživljavaju kao sveca koga oni hoće. Ionako papu smatraju, u skladu s dogmatom Prvog vatikanskog koncila, nezabludivim ex cathedra po pitanjima vere. No, ne zaboravimo: Titov režim je izjednačavao Stepinca i Nikolaja. Ima takvih izjednačavanja i danas. A zamislimo da je Stepinac od 1941. do 1945. bio pod nemačkom stražom ili, kojim slučajem, odveden, makar i na jedan dan, u Dahau! Od toga bi bilo načinjeno na desetine hiljada strana „žitija“ i „čuda“, a Stepinac bi bio poznat celom svetu kao najveći antinacistički stradalnik XX veka…

No, hvala Bogu! Srbi nisu imali, niti će imati, „svece“ poput Stepinca. Neka nama ostave Svetog Nikolaja Žičkog, a Stepinca – neka njima. Svima onima koji su srbofobiju uzeli kao princip mišljenja i delanja neka Stepinac bude krsna slava, a ako se raduju dolasku pape Benedikta 16. u Srbiju neka „namjesnika Kristovog“ zamole da stupi u direktnu vezu sa „blaženim Alojzijem“ i poradi na „bržoj vožnji“ Srbije ka EU.

Mi se nadamo da će pravoslavnim Srbima Nebeska Srbija uslišiti druge i drugačije molitve.

8 коментара

  1. A kod *pastve* *blazenog*,

    Ako se izbeglica, srpake nacionalnosti vrati u Hrvatsku i kupi satelitsku antenu, duzan je da ta *chetnichki postupak* prijavi policiji, takodje obavezan je da policiji prijavi koje kanale gleda.

  2. Католичка црква и Степинац су се према Србима опходили као сатнистичка секта. Да ли је свака сличност случајна?

  3. Можда је потребно још нешто додати.
    Поред убијања и насилног католичења Срба, уништаван је и траг да су православни Срби уоште и постојали. То је чињено рушењем православних цркава широм НДХ да набројим само неке : Осијек, Бањалука,Славонски Брод, Сисак, Петриња, Глина, Пожега, Чепин, Нова Градишка и још много других. Неке од тих цркава су у време комунизма (тешком муком) и обновљене а у новој независној поново по други пута порушене до темеља као нпр. у Чепину и Н.Градишки.
    Занимљиво је да је у Хрватској у од 1941. постојао један куриозитет који је носио звучан назив “Уред за рушење православних цркава” а налазио се у сред Загреба у Прашкој улици.
    Наравно ово се не догађа за време инквизиције у мрачном средњем веку нео половином XX. века у сред цивилизоване Европе којој ми толико стремимо…..

  4. Jos jedan od dokaza da je islam u odnosu na katolicanstvo malo dete u sprovodjenju svoje agresivne vere!!!

  5. Osuda za svaki zlocin! a Poooosebno za nase Vjerske vodje, u ovom slucaju Katolika…nego jeli neko poznaje jos jednog uskoro svetca Vaslija Kacavendu?!? heheh ehhh posto je era digitalizacije, za 20-30 godina bice njegove akcije izjave i snimci jos na netu.I opet kako stvari stoje naci ce se i kod srba(nacionalisticko/vjerskim fanaticima), ne svim naravno neko ko ce reci hajde bre da ga napravimo svetcem, pa vidi sta je uradio za srpsku!! pffff dabogda im se svima ztrla zemlja poooogotovu vjerskim tvz. vodjama(naravno i ovim islamskim, njih nespomenu 😉

  6. Pozdrav, mislim da vatikan nikad nije bio nikakva crkva, već jena zločinačka interesna grupa, a one koji veruju rimskoj jeresi pitao bih kakvu zajednicu imaju pustinjaci koji su jeli skakavce i divlji med, posteći i moleći se Bogu, sa onima koje čuva švajcarska garda i voze se u papamobilu uz sve svetske počatsi?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *