Poljoprivreda: O uzroku smrti pomen

Piše Nataša Jovanović

Kakvo je stanje naše poljoprivrede, koje mere se  nameću kao neophodne, šta je uzrok zatvaranju farmi, te koliko je činjenici da smo na samom vrhu spiska evropski posrnulih poljoprivreda, doprinelo to što se zakoni ne primenjuju, subvencije selektivno daju, a nove latifundiste zemlja ne zanima

U Srbiji postoji pet poljoprivrednih fakulteta, 10 instituta, 33 poljoprivredne stanice i 30.000 agronoma.
S druge strane, egzaktni podaci o kojima se malo ili nikako ne priča svedoče o padu dohotka poljoprivrednih proizvođača, niskom učešću direktnih stranih investicija od samo jedan odsto, zatiranju sela, zatvaranju farmi, ukidanju subvencija, te činjenici da od 1620 zadruga koliko ih ima u našoj zemlji, u njih 70 odsto ne postoji nijedno zaposleno lice sa višom stručnom školom.

NA DNEVNIKU NIŠTA NOVO
Dr Danilo Tomić, naučni savetnik i predsednik UO agrarnih ekonomista, ovaj upadljivi raskorak objašnjava rečima da što je više naučnih radnika sve se „nenaučnije“ ponašamo, a što je više stručnjaka, rezultat su nestručniji potezi.
„Niska profitabilnost poljoprivrede, nestabilni ekonomsko-politički uslovi privređivanja, sprečavaju priliv direktnih stranih investicija u ovu oblast. U druge sektore, direktne strane investicije se kreću od 30 do 40 odsto (finansijski, trgovački, industrijski), a u primarnu poljoprivrednu proizvodnju one  iznose ispod jedan odsto. Zemljišnu reformu nismo završili, proces denacionalizacije nije ni započet, institucionalne reforme sporo teku, farmerizacija je na samom početku, a horizontalne i vertikalne integracije skoro da i nema. Agrarni budžet se smanjuje, kreditni uslovi banaka su nepovoljni, marže trgovačkih kuća su visoke, i sve to ekonomski devastira poljoprivredu. Zbog toga imamo situaciju takvu u kojoj se nalazimo. Jasno je da država ima previše drugih obaveza, kao što su problemi evropskih integracija, reforme vojske i policije, reforma pravosuđa, izgradnja Koridora 10, i ako gledate naš Dnevnik, vi ćete uglavnom slušati ministre u Vladi Srbije koji govore o ovim problemima, ali u terminu od pola osam sati retko se može čuti neki problem vezan za poljoprivredu“, ističe Tomić.
Ovakav odnos države govori da društvena svest nije dovoljno „agrarizovana“ i da se još uvek ne shvata ozbiljno značaj poljoprivrede u društvenom i poljoprivrednom razvoju. To, smatra Tomić, nije dobro jer upućuje da će država kad tad morati da se problemima poljoprivrede pozabavi, jer će u  protivnom seljaci, koji su potpuno demotivisani,  morati da napuste svoju proizvodnju.
„Oko 500.000 ljudi gladuje, a ljudi koji nemaju novca nisu učesnici na tržištu, ne mogu kupovati, ne mogu trošiti, a čim ne kupuju i ne troše hranu, javlja se tržišni višak, koji se u ovom slučaju usmerava na izvoz“.

Naši političari obećavaju da će svako selo i salaš imati tvrdi put, ali obećanja važe samo u predizbornoj kampanji

PREDIZBORNA OBEĆANJA
Prof. dr Vladan Marković napominje da je u primarnoj proizvodnji izrazito visoko učešće aktivnog poljoprivrednog stanovništva. U razvijenim zemljama procenat učešća aktivnog stanovništva u poljoprivrednoj proizvodnji ide do pet odsto, dok je kod nas taj procenat višestruko veći i ide do 30 odsto aktivnog stanovništva. Drugi ozbiljan problem jeste, smatra Marković, usitnjenost poljoprivrednih gazdinstava.
„Prosečna veličina našeg poljoprivrednog gazdinstva je ispod tri hektara, što znači da u takvim uslovima ne možete da razvijate intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, posebno ne sa ratarskim kulturama koje zahtevaju krupnu mehanizaciju. Takođe, pored dominantnog učešća usitnjenih gazdinstava našu poljoprivredu karakteriše i usitnjenost parcela čemu pogoduje izrazito negativna politika nasleđivanja. Pri takvom stanju stvari nema uslova za intenzivnu proizvodnju čemu dodatno doprinosi nizak nivo profesionalnosti poljoprivrednika“.
Visoko je i učešće poljoprivrede u strukturi društvenog proizvoda. Zajedno sa prehrambenom industrijom poljoprivreda učestvuje sa preko 50 odsto u društvenom proizvodu, što je izuzetno nepovoljno. Poljoprivreda je obeležena i niskim ulaganjima u tu granu dok je zbog niskog nivoa produktivnosti naša poljoprivreda nekonkurentna na međunarodnom tržištu.
Izlaz iz takve situacije Marković vidi u udruživanju zemljoradnika, većim državnim podsticajima, edukaciji poljoprivrednika za savremenu proizvodnju i orijentacija na intenzivnu proizvodnju. Na malim posedima kakvi preovlađuju kod nas poljoprivrednici ne mogu u uslovima tržišne privrede opstati ukoliko ne organizuju intenzivnu proizvodnju.
„Kod nas postoji strategija ali se ima utisak da je prepisana od nekih zemalja u tranziciji i očito ne odgovara ovdašnjim potrebama i uslovima. Ciljevi naše strategije treba da budu pre svega usmereni ka obezbeđivanju dovoljne količine hrane za prehranu našeg stanovništva, ali proizvedena hrana mora biti tržišno konkurentna, u protivnom, potisnuće je uvozna hrana jer smo mi sada potpuno liberalizovali tržište hrane“.
Osnovni nedostatak strategije urađene za vreme dok je dr Ivana Dulić Marković bila ministar poljoprivrede je što nisu urađeni programi razvoja pojedinih grana poljoprivrede. Strategija, napominje on, treba da obezbedi uravnotežen ruralni i regionalni razvoj.
„Dosadašnji razvoj je bio totalno nakaradan. Sve smo koncentrisali u gradove, čak i male pogone koji bi u selima bili pokretačka snaga (što je Slovenija kontinuirano radila). Sela su tako ostala loša mesta za život, pa je normalno da su ljudi bežali iz sela. Naši političari u predizbornoj kampanji obećavaju da će svako selo i salaš imati tvrdi put. Ali takvih obećanja smo se naslušali, ona važe samo u predizbornoj kampanji, a ozbiljnog razvoja putne mreže i drugih uslova koji bi obezbedili normalan život na selu, kao što su zdravstvene stanice, kulturni programi i sl. nema“.

ZAOSTAJANJE ZA REFORMAMA

S druge strane, moderna poljoprivredna proizvodnja zahteva kontinuirano snabdevanje tržišta.
„Ne možemo danas imati, a sutra nemati ponudu određenih proizvoda. Perspektiva je da će snabdevanje ići preko lanaca hipermarketa sa kojima će asocijacije ili zadruge sklapati sporazume. Ako očekujemo da ostvarimo izvoz poljoprivrednih artikala, tek tu je važan kontinuitet, stabilnost, količina i kvalitet proizvodnje. Ne sme nam se dogoditi da jedne godine imamo, a druge nemamo proizvodnju pojedinih kultura“, ističe Marković.
Nedostatak kontinuiteta u proizvodnji, kvaliteta proizvoda i konkurentnosti proizvoda Tomić objašnjava činjenicom da proizvodnja koja mora biti usklađena sa zahtevima tržišta, domaćeg i inostranog. To podrazumeva analizu tržišnih informacija, i usmeravanje proizvodnje u skladu sa zahtevima potrošača, zatim dugoročan partnerski odnos proizvođača, prerađivača i distributera, odnosno izvoznika, pre svega u zemlji, a zatim i u inostranstvu.
„Privredni subjekti moraju da se međusobno povežu i nađu zajednički interes, pre svega dugoročan, a na Ministarstvu je da finansira istraživanja tržišta i analizu tržišnih informacija. Mnogo zaostajemo za reformama poljoprivrede u zemljama Evropske unije, i prema ocenama Svetske banke nalazimo se na pretposlednjem mestu u Evropi. Seljaci, hteli ne hteli, moraju se okrenuti dopunskim izvorima prihoda, jer ovaj proces je dugotrajne prirode, u uslovima liberalizacije trgovine i cena, posebno posle primene trgovinskog sporazuma “, napominje Tomić.
Kada se radi o konkurentnosti naših agrarnih proizvoda  može se zaključiti da je ona još uvek niska, a to je posledica niske produktivnosti rada s jedne strane, i visokih troškova proizvodnje s druge strane. S obzirom na to da smo mala zemlja i da sa svega jednim promilom učestvujemo u svetskim resursima, mi ne možemo računati na kvantitet, već na kvalitet proizvoda, a to se može postići vrhunskim znanjem iz svih oblasti vezanih za poljoprivredu (agrotehnika, tehnologija, menadžment, marketing, mere u agrarnoj politici…). Vrhunsko znanje dalje mora biti implementirano u proizvod, brend, robnu marku, mere agrarne politike, harmonizaciju propisa itd…

Na stočnim pijacama sve ređe prodaje se stoka

ZAKON I PRAKSA
Najveći deo srpskog agrarnog izvoza, kaže Natalija Bogdanov, profesorica na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu, odlazi isključivo u region, Bosnu, Makedoniju i Crnu Goru, dok, kada je reč o evropskom tržištu, ono je skoro nepristupačno za nas, a objašnjenje sledi iz činjenice da mi nemamo potrebne licence i sertifikate, kao ni sistem koji je pouzdan.
Iako smo ove godine usvojili dosta zakonskih akata, te tako krenuli u reformisanje poljoprivrede, njihova primena je nemoguća.
„Jedan apsekt reformi tiče se brzine kojom Srbija prihvata evropsku poljoprivrednu praksu što podrazumeva proces praćena zdravstvene sigurnosti i bezbednosti hrane i to je jedan talas, dok se drugi odnosi na usklađivanje agrarne politike i političkog okvira usklađivanja naše poljoprivrede evropskim standardima. Međutim, treći aspekt je reformi proizlazi iz situacije da mi zakon imamo, da je on prošao parlamentarnu proceduru, ali prateći mehanizmi nisu izgrađeni. Tako zakon postoji, ali sistem akreditacije i laboratorije još nije uspostavljen, pa mi takvu kontrolu, recimo, namirnica, ne možemo da sprovodimo. Otuda naši proizvodi nemaju potrebne sertifikate kako bi pristupili evropskom i drugim tržištima“.
Priča o našim poljoprivrednim kapacitetima stoga, smatra ona, polako prerasta u mit. Sa stanovišta potrošača izbor jabuka u samoposluzi pašće na one uvozne jer su lepše, lepo spakovane i neretko jeftinije od domaćih. Pri tome trebalo bi znati i da samo kod jabuke 40 odsto naše proizvodnje ide u preradu, dok je kod ostalog voća taj procenat znatno veći. Uzrok tome Bogdanova vidi u nedostatku subvencija namenjenih poljoprivrednim proizvođačima koje su daleko ispod onih koje dobijaju poljoprivredni proizvođači ne samo u evropskoj uniji već i u regionu.
„ Ako pogledamo kako izgleda produktivnost poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, ona već nekoliko godina značajno premašuje Vojvodinu kao naš poljoprivredno najintenzivniji deo. U regionu su veća davanja po hektaru, veća davanja po domaćinstvu, po grlu, a kada su veća ulaganja, bolja je tehnika i zaštita, pa je njihova produktivnost veća, a cena proizvoda menja. Kod nas su davanja iz budžeta za poljoprivredu prošle godine bila mala, kao i ove, pa ako pogledamo tehnološki razvoj, što smatram najvećim problemom srpske poljoprivrede, sve izraženiji je zaostatak u odnosu na ostale zemlje“, ističe Bogdanova.
Uporedni pokazatelji subvencija koji bi pokazali raskorak ulaganja u ovu oblast kod nas i u drugim zemljama, ne postoje, jer mi nemamo analitiku koja bi mogla da omogući uporedive pokazatelje.
„Mi koristimo komplikovane metode merenja i način na koji se prati realizacija državnih podsticaja u poljoprivredi nije dovoljno uporediv sa ostalim evropskim zemljama. Ali ako uporedimo najgrublje crte izvesno je da smo mi po subvencijama koje se izdvajaju za poljoprivredu na samom dnu spiska evropskih zemalja. Nigde nije izvedeno koliko je prosečno davanje po gazdinstvu jer dok u svetu postoji evropski, kome se dodaje nacionalni, a zatim i regionalni budžeti, u Srbiji ne postoje podaci koji bi se mogli meriti takvim parametrima“, smatra ona.

FARME LEŠEVA
Kao alarmantno nameće se i katastrofalno stanje u srpskim kombinatima, koje posmatrani iz ugla ubrzanog utiranja puta evrointegracijama koje nameće Ministarstvo poljoprivrede i Vlada najbolje ilustruje izreka: „Spolja gladac, a iznutra jadac“.
Nakon što su trojica radnika farme AD „Vojvodina“ iz Starčeva medijima dostavili izveštaje o katastrofalnom stanju na farmi gde životinje umiru od gladi, redakciji „Pečata“ dostavljen je materijal koji svedoči da je u poljoprivrednom kombinatu Aleksa Šantić u Senti, samo u novembru mesecu uginulo oko 1000 prasića.
Predsednik UMA Milorad Inić napominje da svakoga jutra u farmama ovog kombinata radnici pronađu od 30 do 40 mrtvih prasadi.
„Uslovi u kojima se drže ove životinje su jezivi. U ograđenim i nehigijenskim kavezima na neprilagođenoj temperaturi od 38 stepeni, prasići oboljevaju od upale pluća, a kako inspekcija retko ili nikako zalazi u ove farme postoji osnovana pretnja da se ovde zakoti i virus koji bi mogao da pomori svu stoku na gazdinstvu“.
Kako navodi Inić, dugogodišnji radnik u kombinatu, nekada su u sličnim uslovima izveštaj morali da pišu i veterinar i radnik, dok se sada samo konstatuje broj uginulih životinja, a da se ne preduzimaju mere zaštite. Ovaj kombinat u procesu privatizacije prešao je u ruke novog vlasnika, da bi krajem 2009. godine ugovor bio poništen, a kapital vraćen državi.
Olivera Čeperković, savetnik u Odseku za evidenciju i zaštitu životinja pri Upravi za veterinu kaže da su osnovni uslovi koji moraju biti zadovoljeni za držanje stoke, registrovan objekat, i, ukoliko je reč o preko 20 grla, ispoštovani veterinarski i sanitarni propisi.
„Podrazumeva se da vlasnik ima interesovanja da životinje drži u normalnim uslovima, jer mu to u velikoj meri garantuje ekonomski uspeh. Slučaj u Starčevu za to nije pravilo“, navodi ona i napominje da je u toku donošenje Pravilnika koji propisuje uslove u kojima životinje moraju da se drže i koji predstavlja prilagođavanje standardima EU.

Naši političari hvale se velikim izvozom kukuruza, ali stručnjaci kažu da je kukuruz trebalo utrošiti za ishranu stoke i na taj način omogućiti izvoz mesa

VLASNIK PO DUBINI DŽEPA
Uprkos finansijskoj logici iz koje proizlazi da je gazdi u interesu da farme drži u dobrom stanju, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da su poljoprivredna dobra privatizovana po istom principu kao sva društvena preduzeća, te da suprotno praksi u drugim zemljama Evrope koje od kupca traže da bude školovan na tom polju, kod nas postoji uslov ograničen na ponudu najviše kupoprodajne cene. Privatizacija krupnih poljoprivrednih gazdinstava, smatra Marković, generalno je loše izvedena, a do krupnih gazdinstava su došli ne samo ljudi koji nisu iz oblasti poljoprivrede nego poslednjih dana imamo prilike da vidimo da su vlasnici postali i ljudi iz kriminalnog miljea. Većini novih vlasnika koji su došli u posed velikih imanja cilj je da što više zarade sa što manjim angažovanjem radne snage. Mnogi su izbacili ili redukovali povrtarsku pa i stočarsku proizvodnju. U ratarskoj proizvodnji nabavljena je krupna mehanizacija i otpušteno mnogo radnika pa i stručnjaka. Često se ne poštuju osnovni principi plodnog semena, što ima za posledicu loše korišćenje zemljišta, masovnu pojavu korova, bolesti i štetočina.
Prema rečima mr Jelene Nestorov-Bizonj, sekretara Zadružnog saveza Vojvodine, činjenica je da većina poljoprivrednih gazdinstava koja su pre privatizacije aktivno poslovala, ulaskom novog vlasnika u posed najpre su smanjila broj zaposlenih, a ne retko obustavila određene vrste proizvodnje. U proseku, smatra ona, primetno je da se za većinu poljoprivrednih preduzeća ne može reći da su napredovala u ekonomskom rezultatu.
„Izbor vlasnika utiče na konačni rezultat, a parametar koji bi trebalo da preporuči novog vlasnika u privatizaciji nije postavljen. U nekim zemljama, poput Danske, svako ko se bavi poljoprivredom mora da bude školovan za to i edukovan na tom polju, pa tek onda sledi registracija kao vlasnika, privatnog lica, fizičkog lica, zadruge ili privatne delatnosti“.
Slika stanja u srpskim farmama, nameće se kao zaključak, pokazuje stanje u celokupnoj poljoprivredi.
Ovo što se sada dešava, objašnjava Nestorov-Bizonj, posledica je ekonomske politike. Izvesno je da su tržišni uslovi i ekonomska kriza uticali na ovo stanje, ali i činjenica da se u stočarstvo posebno nije ulagalo. Trend zatvaranja farmi u Srbiji u poslednjih nekoliko godina raste.
„Većina farmi kao i većina osnovnih stada napravljeni su na osnovu kredita, pa poljoprivrednici koji su se dugoročno opredelili da se bave stočarstvom moraju otplaćivati kredit. Pri tome, postoje periodi u kojima zarađuju, ali, na žalost daleko je više perioda u kojima se beleži gubitak. Poljoprivrednici su već sada izloženi konkurenciji koja se zbog primene jednostranog sporazuma uvećava. Konkurencija je veća, a standardizacija ispod nivoa. Mali stočari odustaju od proizvodnje, posebno oni kojima je to neka sporedna ili dopunska delatnost. Onaj ko ima veliki sistem, upravo zbog velikog ulaganja, nije u poziciji da odustane, pa u okvirima svoje ekonomske politike razmišlja da li će povećavati ili smanjivati stočni fond“.
Razloge krize u stočarstvu Marković vidi u usitnjenosti, neorganizovanosti, skupoj stočnoj hrani, slabim podsticajima ove proizvodnje, kao i slabo organizovanoj stručnoj i veterinarskoj službi.
„Naši političari hvale se velikim izvozom kukuruza, a kukuruz je trebalo utrošiti za ishranu stoke i na taj način omogućiti izvoz mesa. Razlog za krizu u stočarstvu je i pad kupovne moći stanovnika, jer je značajno opala potrošnja mesa.
Ova problematika mi nije mnogo poznata, ali ne samo u stočarstvu nego i u ostalim granama poljoprivrede ne treba selektivno davati podsticaje. Ako nam je stalo da neku granu razvijamo treba sva gazdinstva podsticati. Mi imamo mnogo mešovitih gazdinstava koja imaju izuzetno dobru proizvodnju, zatim penzionere koji žele da se vrate na selo i niz drugih slučajeva“.
Zatvaranje farmi, kaže Marković, nastalo je zbog male cene mleka, malih subvencija i pristiglih anuiteta na podignute kredite za izgradnju novih objekata.
U okolnim zemljama kao što je Austrija, Mađarska pa i Hrvatska subvencije su daleko veće nego kod nas.

ZAKASNELE REAKCIJE

Ministarstvo poljoprivrede, s druge strane navodi da postoje posebne mere razvoja stočarstva, ali činjenica je da nedostaju mere za strateško unapređenje koje se ne bi odnosilo samo na kraći rok kao što je to bio slučaj prilikom ulaganja u matična stada krava nakon čega se nije vodilo računa o izvršenom ulaganju. Tek na osnovu dugoročne strategije može se ulagati i kasnije stimulisati jedna oblast.
„Bilo je slučajeva da na tržištu kada imamo suficit određene robe, konkretno mesa, roba slobodno ulazi sa inostranog tržišta što naše proizvođače dovodi u nepovoljan položaj. Sem što teško plasiraju svoju robu, dodatno su opterećeni i ulaskom robe iz inostranstva. Tržište se ne može zatvoriti, ali da se može na određene načine intervenisati u cilju zaštite domaće proizvodnje, to je sigurno. Ovo je dugoročan problem, ali uvek su reakcije ministarstva zakasnele jer ono treba da radi na tome da do poremećaja na tržištu ne dođe, a ne da naknadno preduzima mere kada je gubitak već nastao, a štetu uvek snosi primarni proizvođač“, kaže Bizonj- Nestorov
Poljoprivreda je na prvom mestu kada je u pitanju usklađivanje sa evropskim standardima i tu neki napredak postoji, ali stanje u poljoprivredi nameće mnogo toga što mora pre standardizacije da se usvoji. Tu smo u zaostatku. To je posao velikog obima koji traži mnogo vremena.
Slučaj pomora stoke, smatra ona, stvar je nadležne inspekcije rada poljoprivrede. Očigledno je da i inspekcija mora snositi odgovornost za nešto što se desilo, a nije se ranije reagovalo ili odgovornost, pak, snosi onaj ko je trebalo, a nije izvršio nalog inspekcije. Kada su u pitanju evropski standardi, različite su prakse i nije ništa unificirano, ali činjenica je da bi u tom slučaju odgovornost snosio ceo lanac od proizvođača do potrošača, a posledice koji su svi na direktan ili indirektan način učestvovali u slučaju.
Priča o pomoru stoke, te o novim vlasnicima sumnjivog kapitala očigledno je prodrla u (ne)zakonitost poslovanja. Trebalo bi reći i da glavni junaci ovde nisu samo novi latifundisti koji su privredna gazdinstva i farme kupovali zbog zemlje i objekata, već u istoj meri, što se teško može razumeti, i država koja se olako odriče svoje imovine. Ali, nije lako ni razumeti liberalni kapitalizam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *