ČEDOMIR POPOV U svetu bez vizije i perspektive

Razgovarao

Aleksandar Vulin

Da li su i u kojoj meri danas određujuće i upućujuće reči Svetog Save “da smo sudbinom predodređeni da budemo Istok Zapada i Zapad Istoka” i da “iznad sebe nikoga ne priznajemo osim Boga i Nebeskog Jerusalima”?

Bilo da su to stvarno reči Svetoga Save, bilo da su mu samo kasnije pripisane, ove poruke suštinski definišu istorijski položaj i sudbinu srpskog naroda. Geografska pozicija na kojoj se njihova zemlja nalazi, Srbima je namenila ulogu i granice i mosta između Istoka i Zapada. Već samo po sebi to nije srećna pozicija. Granice se mogu savlađivati i prelaziti miroljubivo i stvaralački u interesu i na korist naroda koje dele, ali neretko i nasilno, ratovima i osvajanjima, da bi se razorile i pomerale u raznim pravcima, radi zadovoljavanja težnji mnogih moćnika. Beograd, Morava, Vardar, raskrsnice i putevi na kojima živi srpski narod, u tom pogledu su istorijska paradigma. U srcu Balkana, srpski narod od svog dolaska na ovo područje našao se na krajnje osetljivom mestu susretanja i prožimanja, ali, još češće, bespoštednog sukobljavanja različitih civilizacija, kultura, religija, političkih i društveno-ekonomskih sistema. Preko njega se protegla religijska vododelnica pravoslavlja, katoličanstva i islama, koja je delila narode istog etničkog porekla na različite nacionalne pripadnosti, koje se uz kratke predahe već vekovima sukobljavaju i teško podnose. U tim sukobima, vazda iniciranim ili čak izazivanim spolja, Srbi su ponajviše stradali, dospevajući u stanje beznađa u kojem im je Bog ostajao jedina uzdanica. Vera u Njega, utemeljena u veri Srpske pravoslavne crkve, Srbima je pomogla u očuvanju njihovog ne samo nebeskog, već i zemaljskog bića i identiteta, ali im nikad nije mogla doneti trajan spoljašnji mir i sigurnu egzistenciju pred večno ponavljanim pretnjama i uništavajućim porobljavanjima od strane većih i moćnijih.

Da li vam se čini da su vlasti Srbije posle 2000. godine zamenili adrese, pa su nebeski Jerusalim pronšle u Vašingtonu i Briselu?

Srpsko obraćanje Nebeskom Jerusalimu, kao i najvećem svetilištu na zemlji – Hilandaru, bilo je uvek (pa i u doba Svetog Save i kneza Lazara), ipak, više simbolično i moralno nego stvarno. Oslonac u vlastitoj borbi za opstanak i slobodu, ali i u težnji da se uhvati korak sa ostalim svetom, tražen je, a u nekim osobito kritičnim situacijama, i nalažen – na ovozemaljskim adresama. Posle 2000. godine, te adrese, gotovo bez alternative, traže se u Vašingtonu i Briselu. Njihov odziv je, međutim, takav da ne možete biti sigurni šta je manje zlo: da vas odbiju ili »prigrle«. Nije čudno što jedna grupa unezverenih Srba opet pominje Carstvo nebesko kao poslednje utočište, a druga Evropsku uniju kao izlaz bez alternative, dok se treća još jednom okreće »majci Rusiji«.

Živimo u vremenu stereotipa i mistifikacija, naročito kada je u pitanju istorija srpskog naroda, ali i njegov aktuelni trenutak. Često se govori da su Srbi vodili lošu politiku prema Albancima već nekoliko vekova (!?). Koje su to i kakve greške napravili Srbi? Da li su pogrešili 1912, 1918.  ili 1945. godine?

Ta optužba protiv srpske zloćudne politike prema Albancima nije samo stereotip, ali ona će to, vremenom, verovatno postati. Danas je to mučko političko, propagandno, pa i raketno sredstvo borbe vladara sveta protiv očajnickih nastojanja Srba da odbrane makar deo svog nacionalnog identiteta, svoje nezavisnosti, državne celine i suvereniteta. Kada je reč o Kosovu i Metohiji, tu je istorijska istina potpuno obrnuta od one koja se svetu servira. Albanski živalj je na ovaj, sve do XVI i XVII veka gotovo čisto srpski prostor, u okviru Osmanskog carstva počeo masovnije da prodire tek pre tri stoleća, menjajući njegovu etničku i socijalnu strukturu. Robusni i surovi plemenski svet albanskih planina naletao je na plodne doline Kosova, Metohije i zapadne Makedonije, progoneći ili porobljavajući tamnošnje stanovništvo, kao što su u pradavna vremena divljašni brđani Asirci gazili plodne doline zamljoradničke Vavilonije. Mešavinom pljačkaške i osmanske feudalne privrede, uz obilatu primenu fizičkog nasilja, s pomenutog područja za tri veka prognano je, asimilovano i1i bukvalno istrebljeno blizu 400.000 slovenskih duša. Uprkos tome, na Kosmetu se sve do sedamdesetih godina XIX veka održala srpsko-albanska etnička ravnoteža. Ona je poremećena pojačavanjem nasilja nad Srbima, kada je od 1878. do 1912. godine sa Kosmeta nestalo novih 150.000 pripadnika srpskog naroda. Zato nije moguće govoriti ni o istorijskom, ni o nacionalnom pravu Albanaca na Kosmetu. On je Srbima otet silom, koju je sprovodio nacionalno nekonstituisani albanski živalj, organizovan od azijatskog turskog osvajača, a krajem XIX i početkom XX veka podržan i pokriven politikom velikih antislovenskih i antipravoslavnih imperijalističkih pretendenata na Balkan. Zato se balkanski ratovi 1912-1913. moraju ceniti kao oslobodilački, nacionalno i socijalno revolucionarni pokreti. Oni su se, doduše, odigrali u uslovima u kojima je tekao i proces okasnelog nacionalnog konstituisanja Albanaca, pa su u razdoblju od 1912. do 1945. godine albansko-srpski nesporazumi imali obeležje nacionalnih sukoba. Posle Drugog svetskog rata o nacionalnoj diskriminaciji Albanaca u Jugoslaviji nije više moglo biti reči. Albanci su u ovoj državi postali ne samo ravnopravna, već I uveliko ekonomski, kulturno i politički privilegovana nacionalna manjina, naročito od sredine 60-ih godina XX veka. A na to je nabujali albanski nacional-šovinizam odgovarao sve jačim izrazima nezadovoljstva, separatizma i antisrpstva: razornim demonstracijama 1968. i 1981. godine, novim zločinima nad Srbima, insceniranjem tobožnjih progona itd. Ustav iz 1974. godine, ali i antijugoslovenska politika nekih »bratskih« republika, išli su na ruku ovom albanskom separatizmu i šovinizmu. To je bilo pojačano i besprimernim, no planiranim prirodnim priraštajem albanskog stanovništva u jugoslovenskim zemljama, koji je dalje ubrzano menjao etničku sliku Kosmeta i Makedonije. Pokušaj Srbije da zaustavi ove procese ustavnim promenama 1989. godine, te da Kosovo liši statusa države u državi čuvajući mu autonomiju, podstakao je nove izlive separatističke mržnje. Obrazovani su paralelni organi vlasti, pojačavan je pritisak na Srbe i pokrenuta je teroristička akcija koja je 1998. godine dostigla svoj vrhunac. Stratezi razbijanja Jugoslavije uzeli su tada albanske teroriste u zaštitu da bi rasparčali i pokorili Srbiju. Rezultati su pred nama: oružani napad NATO-a 1999. godine, okupacija Kosova i progon novih 200.000 Srba i Crnogoraca, nasilja, nasilja, nasilja… Kosmet je danas gotovo etnički očišćen. Srba i Crnogoraca je tamo ostalo još 10 procenata, a 17. februara ove godine nelegalni organi Kosova, pod zaštitom NATO pakta, proglasili su tzv. »nezavisnu državu« Kosovo. I tako, »civilizovani« i »demokratski« Zapad po treći put za sto godina priprema »Veliku Albaniju« kao bazu za potčinjavanje jugoistočne Evrope.

Da li je, možda, diskontinuitet u srpskoj državnoj politici nastao između  2000-2004. godine, kada se Kosovo tretiralo kao “demokratsko pitanje”? Da li je, možda, to uzrok onog što danas doživljavamo?

Ko još može da poveruje u ogavnu floskulu o albanskom pitanju kao »demokratskom pitanju«? U mišju rupu treba da se zavuku i oni koji su nas pre 15-20 godina ubeđivali da je i srpsko pitanje »demokratsko«, a ne nacionalno i državno. Namnožilo se političkih i intelektualnih beslovesnika koji nas uteruju u »demokratiju« i uveravaju da će nam ulazak u evroatlantske integracije rešiti sve probleme i nevolje. Ta ideologija nije ništa bezazlenija od one komunističke po kojoj su socijalizam i samoupravljanje put u raj. Srpski »novi patrioti« besomučno nas ubeđuju kako smo mali, u svemu beznačajni, bez istorije i dostojanstva, obavezni da prihvatamo sve zapovesti i diktate sa strane  da bismo jednog lepog dana postali kandidati za kandidate učlanjavanja u Evropsku uniju, a ko u to ne veruje, treba mu jednostavno začepiti usta i zabraniti svaki javni nastup. Setili su se skojevske parole iz 1945. godine: »Nema demokratije za protivnike demokratije!«, pa svoje neistomišljenike ti totalitarni umovi proglašavaju fašistima.

 

Da li vas je iznenadila ovako velika i istrajna podrška Rusije? I da li mi tu podršku dovoljno koristimo i zaslužujemo? Možda se ni raspad Jugoslavije ne bi odigrao po takvom scenariju da je Rusija kao velika sila “bila u igri”?

Nije me iznenadila. Rusija jeste prošla kroz deceniju opasne krize, koja je bila rezultat teške iluzije da američka demokratija plus otvaranje tržišta Zapadu pretvara svaku zemlju u Švedsku. Ko je zanemario sopstvenu istoriju i vlastite uslove, platio je to neprocenjivom štetom – privrednom, političkom i moralnom. To se desilo i Rusiji: ona je opljačkana, ponižena i dovedena na rub propasti. No, ta najprostranija zemlja sveta, zemlja bogata neiscrpnim resursima svih vrsta, ipak je imala dovoljno unutrašnje snage ne samo da se otrese ove zablude, nego i da se postepeno reafirmiše kao velika sila. A svi »krojači« evropskog sveta, od Cezara i Avgusta do Karla Velikog i Fridriha Barbarose, od Leopolda Habzburškog i Josifa II do Petra Velikog i Katarine II, od Napoleona I do Meterniha, od Hitlera do Staljina i Čerčila, od Kisindžera do Putina – znali su i znaju da se bez prisustva na Balkanu status velike evropske sile sačuvati ne može. U toj konstelaciji evropske i svetske politike, srpski nacionalni i državni interesi su se u poslednja dva veka najčešće podudarali sa ruskim, iz kojih ne treba sasvim isključiti i našu međusobnu etničku i duhovnu bliskost. Potpuna je besmislica, naročito kad je ispaljuje neki tobože stručni istoričar, nagalašavanje stava da je Rusija u svojoj balkanskoj politici uvek mislila više o svojim, nego o našim interesima. Naravno da je mislila o svojim interesima. Uostalom, koja to velika ili mala zemlja misili više o tuđim nego o sopstvenim interesima? Ali ovde je reč o tome da su nama ruski interesi u nekim kritičnim istorijskim trenucima bili od koristi, a interesi drugih sila najčešće od štete. Zar je danas drugačije? Šta bi bilo da je Rusija 1991-1992. godine »bila u igri«, nikada se neće moći saznati. Istorijska nauka ne prihvata pitanja tipa »šta bi bilo da je bilo«.

Ima li “kosovska kriza” prepoznatljivu i svetsku dimenziju, kao nekada otvaranje “Istočnog pitanja”?

Istorijske pojave često se ponavljaju, ali nikada u potpunosti. Čovečanstvo nema neiscrpan repertoar rešenja za svoje probleme, pa se i rešenja ponavljaju, no uvek u bitno izmenjenim uslovima. Zato ona i ne mogu da budu identična. Ali ako bismo današnju balkansku situaciju uporedili s Istočnim pitanjem, sa nešto slobode i improvizacije mogli bismo da je nazovemo »obrnutim« Istočnim pitanjem. Ruše se, naime, njegovi ishodi iz XIX veka. Inače, puna svetska dimenzija kosovskog pitanja tek će doći na red. Možda je i nećemo predugo čekati.

Imaju li pravo oni koji kažu da je ovo “najteži period u istoriji srpskog naroda”? Teži od ratova, okupacije, oslobodilačkih borbi?

Imaju pravo. U vreme najtežih kriza (1813, 1914, 1941) Srbi su imali realnu nadu u spasenje. Danas je neizvesnost potpuna. Sve zavisi od mnogih okolnosti: odnosa snaga u svetu, naših demografskih potencijala koji se smanjuju, moralne i političke zrelosti samog naroda, a pre svega njegove tobožnje intelektualne i političke elite. U njoj se namnožilo toliko plitkoumnog i korumpiranog sveta da je bilo koja vizija izlaza na prozračni horizont postala gotovo nezamisliva.

Da li je “nezavisno” Kosovo  kraj ili samo nastavak naših novih gubitaka?

Kao »nativni« politički pesimist, bojim se da »nezavisnost« Kosova nije kraj daljih nasrtaja na nacionalni i teritorijalni integritet srpskog naroda i suverenitet, pa i opstanak njegove države. Ko je danas taj ko nam može garantovati ispunjavanje obećanja da je Kosovo »jedinstveni slučaj«, a ne presedan za nove poduhvate ove vrste, koji se već pomaljaju i u Vojvodini i u Sandžaku pod firmom »regionalizacije«? Da nisu to možda Havijer Solana, Doris Pak, Koridoliza Rajs, gospođa Klinton, neka nova Madlen Olbrajt ili politički vaskrsli Ričard Holbruk? Da nisu veseli Sarkozi ili uzdržana Angela Merkel? Svi su oni na »privremenom radu« kod skrivenih stratega svetske politike, umesto kojih primaju na svoja leđa istorijsku odgovornost za izgrađivanje sveta novog totalitarizma, nasilnom, umesto demokratskom globalizacijom, ubeđeni da je napredak kočija »koju vuku tigrovi«. Ali, šta je napredak? Širenje slobode ili supermarketa?

Da li Vas je iznenadila ovako energična reakcija srpskog naroda? Jeste li strepeli da će ona izostati?

Jeste, iznenadila me je, ali osećanje zadovoljstva kvare mi još uvek neke sveže uspomene i mučna pitanja. Na primer: gde su ti ljudi bili u septembru i oktobru 2000. ili na Vidovdan 2001. godine? Treba sačekati još jednu mladu generaciju da bismo mogli doneti pouzdanije zaključke.

Vidite li nejedinstvo u srpskoj vlasti?

To se vidi »iz aviona«. Očituje se, takoreći, na svakom važnijem pitanju. Na unutrašnjem planu suočeni smo sa »feudalizacijom» politike, privrede i društva, kao i sa potpunom dominacijom političkog (partijskog) umesto stručnog kriterijuma. Na spoljnom planu suočeni smo, pak, sa jednom dubokom dilemom: Evropska unija po svaku cenu ili uz uslove teritorijalnog integriteta države; bezrezervno podvrgavanje Zapadu ili traženje »trećeg puta«, to jest ravnoteže u odnosima sa Istokom i Zapadom. Naši neprijatelji se osmehuju, likuju, raduju i već sprovode nove kaznene mere, a naša »elita« lomi koplja oko što boljih i lukrativnijih položaja u vlasti i društvu.

Pisali ste “Istoriju Evrope”. Liči li Vam Evropa danas na onu koja je postojala nekad?

Evropa o kojoj sam pisao više ne postoji. Bezbroj ključnih istorijskih faktora koji su delovali i ciljeva za koje su se najslobodoumniji ljudi XIX i prve polovine XX veka žrtvovali, iščezli su. Traje samo jedan večni fenomen: gola sila koja u krajnjoj liniji reguliše odnose među državama i narodima. Sad je samo lepše upakovana u dopadljivu ambalažu. Ali se i ona bezobzirno cepa, a svet punih stomaka, zabavljen šarenim lažama televizije i interneta, ili zaplašen, kao što smo to mi, da može biti i gore, pravi se da to ne vidi ili čak aplaudira nasilju. U takvoj situaciji i Ujedinjene nacije ubrzano gube snagu i približavaju se nemoći stare Lige naroda.

Postoji li u Srbiji prepoznatljiva i aktivna levice?

Danas sam Bog zna šta je levica, i u svetu i kod nas. Konfuzija je u tom pogledu sveopšta. Nema vizije i perspektive, pa ni primamljive ideologije progresa, za koje se levica uvek borila. Ima samo još poštenih i moralnih ljudi, rodoljuba i entuzijasta, gladnih i žednih istine, ali se oni energično potiskuju iz javnog života, pa se moraju svećom tražiti. Nađu se, ipak.

Reklo bi se da je na tom tragu i Vaša knjiga o Velikoj Srbiji…

Da, neskromno mislim i na svoju poslednju knjigu “Velika Srbija, stvamost i mit”, koju je 2007. godine objavila Knjižarnica Zorana Stojanovića iz Novog Sada. Za godinu dana ona je doživela pet izdanja. To je onaj tračak vere u postojanje potrebe za istorijskom istinom u srpskom narodu. Možda će od zadovoljavanja i delića te potrebe biti neke koristi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *