Razdvajanje nevinih žrtava

Srbija nije učinila dovoljno da spreči genocid u Srebrenici, kaže se u presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Takva odluka nije Srbiji stvorila bilo kakvu međunarodno-pravnu obavezu. Logički se na osnovu ovakve presude mora zaključiti da je Srbija, ne odgovorna, nego kriva što je propustila da bilo šta učini (a ne nešto „nedovoljno“) da spreči pogrom i pokolj od strane muslimanskih oružanih bandi preko 3.270 Srba na području Bratunca i uništi i zapali 110 srpskih naselja. Srbija „nije učinila dovoljno“ ni da zaštiti pokolje Srba u Medačkom džepu, „Bljesku“ i „Oluji“… Proističe li iz toga neka, i kakva, pouka, ili, pak, obaveza?

Koji su i kakav zaključak iz svega toga izvukli zvaničnici Srbije?

Srpski vlastodršci odlučili su da predlože Narodnoj skupštini Srbije da donese dve rezolucije na osnovu kojih će se izvršiti razvrstavanje žrtava ratnih zločina po nacionalnoj pripadnosti. Za srpske vlasti ona Srebrenička rezolucija je prava, a druga, koja odvaja srpske žrtve sporadična je, iznuđena i utešna. Muslimanske žrtve Srebrenice biće posvećene i privilegovane, dobiće i posebnu rezoluciju, a onda će u drugoj rezoluciji biti osuđeni, kako bi rekla šefica vladajuće većine u parlamentu, „i ti zločini“ počinjeni nad Srbima! Razdvajanjem rezolucija ne čini se samo razdvajanje žrtava, nego i potpuna diskriminacija srpskih nevinih žrtava.

Odista je „teško i zamisliti veću nepravdu od razdvajanja nevinih žrtava. Moralna obaveza ljudi je da odaju podjednaku poštu, i bez razlike, svim nevino postradalim“.

No, to je samo deo problema s kojim se suočavamo.

Već je poodavno u savremenom svetu prepoznatljiva tendencija viktimizacije. Nije tek upozoravajući, nego je i alarmantan stepen u kojem su mnoge manjine počele da definišu sebe kao istorijske žrtve, ili žrtve uopšte. Time postižu i učvršćuju svoj identitet i ističu i često agresivno traže svoja prava. Sve ono što se dešavalo i što se uporno medijski i politički odigrava oko Srebrenice čini od nje tipičan primer kojim se viktimizacija može ilustrovati. Žrtva je tu, žrtva je ekskluzivna, žrtva je svetski priznata, žrtva se besramno umnožava i kvantifikuje, i živi se proglašavaju mrtvima, žrtva je isključiva jer ne priznaje nikakve druge žrtve, one mogu biti samo nižerazredne, traga se samo za kolektivnim dželatom koga treba beskrajno kažnjavati. Nije reč o pojedinačnoj krivici, o procesuiranim i osuđenim individualnim krivcima, u pitanju je nasilno traganje za krivcem koji mora biti nacija ili država. Srpski narod, Srbija i Republika Srpska.

Takav identitet koji počiva na operaciji viktimizacije ne traži izvinjenje, priznanje i saučešće, on ucenjivački, bezuslovno i ultimativno zahteva i traži pravo da ukida države, kažnjava nacije i zavojevački ovladava i dominira teritorijama. Rezolucija o Srebrenici Skupštine Srbije tome izlazi u susret, podilazi takvim strastima. To će postati još jedan dokaz da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“ i da je kao takva i nelegalna i nelegitimna, kako tvrdi većina sarajevskih vlastodržaca. Pre tri dana, na centralnom TV Dnevniku hrvatske televizije zvanično smo mogli da čujemo da je čak onakva-nikakva proslava 18. godišnjica Republike Srpske bila „festival genocida“. Srpski vlastodršci i srpski parlament postaju tako ozbiljni saučesnici u sprovođenju plana uništenja Republike Srpske.

Dugo se i agresivno govorilo o potrebi da se u Srbiji izvrši denacifikacija i lustracija. Za tako nešto nije bilo ni osnova ni razloga. Zato se sada ovom i sličnim operacijama na silu vrši naknadna nasilna nacifikacija države Srbije i srpskog naroda. Rezolucija o Srebrenici, kojom se vrši razdvajanje nevinih žrtava, nije potrebna Srbiji, ona je potrebna samo srpskom režimu. Ona treba da podari moralni legalitet novoj eri kako bi režim stvarno započeo da vodi Srbiju sa nulte tačke – nasilnim uvođenjem Srbije u NATO.

Do te nulte tačke biće još zahteva koje treba ispuniti. Svakog 11. jula Srbija će morati da ritualno i zvanično obeležava dan sećanja na srebreničke muslimanske žrtve. Zatim će uslediti usvajanje rezolucija i raznih dokumenata kojima će se morati priznati da se na Kosovu uoči bombardovanja 1999. odista odigravala „humanitarna katastrofa“, i to samo za Albance. U onome što se još uvek zove Narodna skupština Srbije moraće da se donese zakon kojim će se zabraniti bilo kakvo nepoštovanje presuda Haškog tribunala. Posle toga uslediće „obaveza“ da se na osnovu neke presude Haškog tribunala mora izglasati rezolucija o srpskom genocidu na Kosovu, te o ugnjetavanju nacionalnih manjina u Vojvodini. Iz toga će proisteći posledice po srpske državne i nacionalne teritorije. I to nije sve.

Pristane li Hrvatska, kojim slučajem, a zbog nekih ustupaka, da povuče svoju tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, Srbija bi bila spremna da odmah povuče svoju kontratužbu i tako bi zauvek u pravnom smislu povukla svoju optužnicu za genocid nad srpskim narodom za vreme ustaške Nezavisne države Hrvatske i kasnije, i to sa ili bez rezolucije srpske narodne skupštine.

Od svega je najgore to što će svi ovakvi predlozi imati većinu glasova narodnih predstavnika i narodnih poslanika. Već ih vidimo kako podnose neke amandmane, pa vlast usvaja neke a neke odbija, pa se svi onda nekako prenemažu i vade, uvijaju se, dovijaju se, govore da bi bilo bolje da je bila jedna rezolucija, ali su sada dobre i dve… i onda lepo „kao male mace“ glasaju.

Neko će od srpske vladajuće i medijske gospode sada reći da je ovde reč o nekakvoj teoriji zavere ili o nekim zlim slutnjama mrzovoljnih i zluradih proroka, i da „mi nikada ni po koju cenu nećemo…“.

Hoćete, gospodo, i te kako hoćete! Kad se krene putem kojim ste krenuli ne samo da hoćete, nego morate. Vi morate, a Srbija će još uvek moći da izabere.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *