Patrijarh srpski Pavle

„Osećam se tužno i radosno. Tužno što smo izgubili duhovnog oca našeg, a radosno što smo dobili našeg vođu pred Bogom“, rekao je spontano jedan mlad čovek na vest o smrti Patrijarha Pavla.

Srpska pravoslavna crkva je institucija najvišeg reda, najviše vrednosti i najdužeg trajanja, koja sama po sebi ima izuzetnu snagu delovanja, i tako još više ističe koliki je značaj velike ličnosti koja se nađe na njenom čelu. I takvoj velikoj instituciji, kao što je naša Crkva, Patrijarh Pavle dao je uzvišenost i proveo je kroz ogromna istorijska i sudbinska iskušenja. Ostavio je veličanstven pečat čovečnosti, uzornog života, postojanosti, reči blagosti, ali i prekora.

Neko je već upečatljivo rekao: „Primeru što ga pruža moralno superioran život niko ne može odoleti“. Tako i ovaj narod ne može odoleti moralno superiornom životu patrijarha Pavla. On je sigurno uzor našem narodu, a tako će i ostati. I dragoceno je što je tako.

U situaciji u kojoj smo se našli, ličnost, život i delo patrijarha Pavla našim državnim funkcionerima i crkvenim velikodostojnicima pre svega je ozbilja opomena. Nama uzor – njima opomena. Ovo je parafraza reči koje smo u „Pečatu“ napisali za života našeg Patrijarha, krajem avgusta prošle godine.

Davne 1992. godine sreo sam se prvi put sa patrijarhom Pavlom. Bilo je to, kako je upečatljivo rekao Mitropolit Amfilohije, „najraspetije vreme“. Povod je bio izlazak moje knjige „Razgovori sa epohom“ u kojoj je patrijarh imao veliki intervju,  prethodno objavljenom u listu „Politika“. Bio sam počastvovan što sam dobio priliku da mu knjigu lično uručim. Razgovor je upriličio i u njemu učestvovao Episkop Bački Irinej Bulović. Pri samom kraju jednočasovnog razgovora upitao sam Njegovu Svetost šta činiti, kako najbolje, u tim teškim i tragičnim vremenima, možemo služiti i pomoći svom narodu koji se našao kao siroče, gotovo sam i bez saveznika. Izgledalo je kao da nas je Bog zaboravio.

Uz mali uvod usledio je, po mom sećanju, odgovor Njegove Svetosti: „Nama je Gospod na zemlji namenio i poverio određene dužnosti i zadatke. U ovom vremenu baš nama, vama i meni, i to ne neodređeno kao generacijama, nego baš po imenu i prezimenu. Svi mi moramo marljivo da radimo, svim svojim snagama i moćima, onoliko koliko najviše možemo, po najvećoj i najboljoj meri naših ljudskih mogućnosti. Ako svi  budemo tako radili onda će nam i Bog pomoći, nadopuniti naše nedostatke i biti, kako vi kažete, saveznik“.

Bilo je to njegovo životno načelo po kome se vladao celog svog svetog života.

U ovo raspeto vreme, izgleda kao da je srpskim vlastodršcima, a i mnogim drugima, daleko ovo načelo. Da nije tako ne bi od Vojvodine pravili državu u državi i ne bi na Kosovu bilo koji Srbin izlazio na albanske izbore na dan smrti arhiepiskopa pećkog i patrijarha srpskog Pavla.

Ako je neko na dan smrti Patrijarha Pavla gledao srpski narod sa strane ili, pak, s najviših visina, mora da se pitao: čiji li su ono sirotani?

U danima žalosti srpski narod je pokazao da je svestan koga je izgubio i da očekuje i od Crkve i od države da budu, koliko oni najviše mogu, dostojni onog ko je tako svetački bio na tronu Svetog Save.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *