Nova pravednost?

Piše Filip Latinović

Predsjednički izbori u Hrvatskoj pokazali su koliko je Hrvatska podijeljeno društvo, i da postoje goleme razlike između tzv. domovinske i iseljeničke Hrvatske. No, ovo su i prvi izbori od devedesetih na kojima je SDP ostvario uvjerljivu pobjedu

Ivo Josipović, ugledni pravnik, nagrađivani kompozitor i sveučilišni profesor, treći je hrvatski predsjednik! Rezultat je to drugog izbornog kruga u kojem je Ivo Josipović osvojio čak 20 posto više glasova od svog protukandidata Milana Bandića, točnije 60,26 posto naspram 39,74 posto. Takav rezultat bio je sasvim očekivan s obzirom na to da je u prvom krugu Ivo Josipović osvojio najviše glasova od svih kandidata, odnosno 18 posto više od Milana Bandića koji je s njim ušao u drugi izborni krug.

Tako je u nedjelju, 10. siječnja, Hrvatska izabrala „novu pravednost“ Ive Josipovića, odbacivši sirovi populizam Milana Bandića.

KRIŽ I PETOKRAKA

„Čovjek, a ne stranka“, zvučao je neuvjerljivo njegov izborni slogan, kad se zna da je sve donedavno bio u SDP-u i da cijelu svoju političku karijeru duguje upravo – crvenima! Državno izborno povjerenstvo je 5 do 12 zabranilo i njegov izborni spot sa isječcima Josipovićevog govora u Rijeci u kojem se poručuje „STOP crvenoj Hrvatskoj“, ocijenivši ga neprimjerenom manipulacijom tuđim riječima izvučenim iz konteksta.

Bila je to inače prljava kampanja u kojoj se nisu birala sredstva kako bi se došlo do cilja. Nema što Izborni stožer Milana Bandića u suradnji s paraobavještajnim službama nije učinio ne bi li diskvalificirao Ivu Josipovića. Izvučena je iz naftalina nekakva navodna afera s Posmrtnom pripomoći iz koje je Ivo Josipović tobože izvukao 138 hiljada ondašnjih njemačkih maraka preko štedionice Zlatica, u čijem je bio Nadzornom odboru, dovodila se u pitanje njegova imovina, govorilo se da ima osam stanova, da je tajkun među političarima, optuživalo da je njegov Zakon o zaštiti autorskih prava (ZAMP) harač na ugostitelje, zatim da je zlostavljao studentice, da mu je otac bio zapovjednik Golog otoka, da su mu podršku dali Milorad Dodik i Savo Štrbac… Na sve te i slične optužbe, Josipović je odgovarao mirno i dostojanstveno, da gospodin Bandić konfabulira i da obmanjuje javnost, a kad je on prozvao njega da se rastavio od žene kako bi otkupio društveni stan, iako je jedan već bio otkupio, onda je Bandić kao pravi obiteljski čovjek i dobar katolik, tražio od Josipovića da mu se ispriča, i da mu ne ulazi u privatni život, jer on, eto, može imati pravo na privatnost, a Josipović ne.

Kad se više nije imalo čime oblatiti Josipovića, onda se prešlo na klasične ideološke diskvalifikacije, tipa: Josipović je nevjernik (naime, Josipović se deklarirao kao agnostik, što je klerikalna desnica odmah prevela u nevjernika i bezbožnika), a Bandić katolik koji živi kršćanska načela. Iznad Josipovićeve glave se crtala petokraka, a iznad Bandićeve križ.

U toj prljavoj kampanji neizravno je sudjelovala i Katolička crkva. Još prije početka predsjedničke kampanje, Crkva je izrazila stav da bi budući hrvatski predsjednik trebao biti katolik, a u izboru Josipović ili Bandić, dileme nije bilo: naravno, Bandić; on je hercegovačkog roda, naše gore list, odgojen u katoličkom duhu, prvi na hodočašćima i prvi u crkvenim redovima. Kakav Josipović, on je sumnjiv; potiče iz komunističke obitelji, deklarirani je nevjernik. U jeku drugog izbornog kruga, kardinal Bozanić je primio u audijenciju Milana Bandića, što je bila jasna poruka biračima za koga glasati, dok je biskup Bogović u svojoj propovjedi pozvao vjernike da glasaju za osobu, a ne za stranku (a kako je Bandićev slogan glasio „čovjek, a ne stranka“, uopće nije bilo teško pogoditi, tko je ta osoba za koju bi trebalo glasati). Ipak, Bandiću ni Crkva nije pomogla, mada je Hrvatskoj od strane Bandića i Crkve nametnut diskurs, da treba birati između vjernika i nevjernika, što je bilo krajnje neprihvatljivo i opasno za jednu sekularnu državu koja želi u EU.

GRADONAČELNIK ILI DRŽAVNIK

Zašto je Ivo Josipović uvjerljivo pobijedio, a Milan Bandić izgubio? Kao prvo, Ivo Josipović je, koliko god to zvučalo banalno, bio doista bolji, da ne kažemo superiorniji kandidat od Milana Bandića. Bandić može biti i je relativno uspješan gradonačelnik glavnog grada, ali to ne znači da može biti i dobar predsjednik države. Gradonačelnička funkcija je krajnji doseg njegovih političkih mogućnosti: plafon kojeg on nije u stanju probiti. Bandić po svom habitusu, stilu, gardu i državničkom znanju, naprosto nije adekvatna osoba za predsjednika Republike. S druge strane, njegov protukandidat Ivo Josipović idealna je kombinacija političara opće prakse kakav bi u suštini trebao biti predsjednik Republike. Njega je pak teško zamisliti kao gradonačelnika koji obilazi tržnice i gradilišta, ali ga je lako zamisliti u društvu s Obamom ili Angelom Merkel.

Bandić je četiri puta uvjerljivo pobjeđivao na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. Slovio je kao nepobjedivi političar. A onda se dogodilo da Ivo Josipović i u prvom i u drugom krugu izbora za predsjednika Republike dobije u Zagrebu 20 posto više glasova od njega. Time su Zagrepčani na neki način kaznili Bandića, koji je svojom kandidaturom za predsjednika ustvari želio pobjeći s gradonačelničke funkcije na Pantovčak, iako je tek prije godinu dana izabran ponovo za gradonačelnika. Osim toga, Bandić je političar za kojeg se afere lijepe kao muhe na selotejp. Na primjer, on je političar koji je svojevremeno u pijanom stanju bježao autom ispred policije, da bi policajac koji ga je prijavio na njegovu intervenciju ostao bez posla. Tu su zatim afere sa „zlatni WC-ima“, sa Zagrebačkim Holdingom, sa Zagrepčankom, sa Tomom Horvatinčićem u vezi Cvjetnog trga… Doduše, niti jedna od tih afera nije mu dokazana, ali što narod kaže, gdje ima vatre ima i dima.

Nadalje, gledano čisto matematički, Bandić nikako nije mogao pobijediti, jer mu niti jedna relevantna stranka nije dala podršku. Kao što je primijetio kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić, Bandić je ustvari bio „ničiji kandidat“. Ostao je bez podrške svoje stranke (SDP-a), a HDZ mu, sasvim ispravno, nije želio dati podršku. HDZ-ovi koalicioni partneri također nisu podržali Milana Bandića. Je donekle HSS, ali ne sasvim otvoreno. HSLS je podržao Josipovića, kao i SDSS i sve srpske organizacije. Josipovića su čak podržali i hadezeovi disidenti, njegovi protukandidati iz prvog kruga, Vidošević i Primorac. Dakako, podržala ga je i predsjednička kandidatkinja HNS-a Vesna Pusić, zatim predsjednički kandidat IDS-a Damir Kajin… A tko je podržao Bandića? Podržali su ga sve sami gubitnici, kuka i motika: Miroslav Tuđman, Boris Mikšić, stranka odbjeglog ratnog zločinca Branimira Glavaša, HDSSB, okrivljenik za ratne zločine u Pakračkoj poljani Tomislav Merčep, te splitski rasist Željko Kerum, koji se javno hvali kako bi ne bi volio da mu je zet Srbin (!). Istina, Bandiću su podržale gotovo sve braniteljske udruge, ali su i Josipovića podržali neki istaknuti i neokaljani sudionici Domovinskog rata lijevo-liberalne provenijencije.

Na kraju, a što je izuzetno važno: Josipovića je podržao i odlazeći predsjednik Stipe Mesić! I ne samo da ga je podržao, nego je čak ušao u javnu polemiku s Milanom Bandićem, tvrdeći da taj čovjek laže kad kaže da je sudjelovao u njegovoj predsjedničkoj kampanji.

 

LIJEVA NAŠA

Ivo Josipović je imao i malo sreće: on je bio kandidat SDP-a, stranke koja u ovom trenutku najbolje kotira od svih političkih stranka. Da se danas raspišu parlamentarni izbori, SDP bi po svim istraživanjima javnog mnijenja osvojio najviše glasova. Negdje oko 30 posto. No za Josipovića je glasalo 60 posto biračkog tijela, što će reći da su za njega glasali i oni koji inače nisu glasači SDP-a. To samo znači da su ga mnogi prepoznali kao nadstranačkog kandidata koji može biti predsjednik svih građana Hrvatske. Nije prošao „čovjek, a ne stranka“, ali je prošao čovjek iznad stranke.

Ivi Josipoviću je zasigurno pomoglo i to što se Ivo Sanader nije kandidirao za predsjednika Republike. Da se Sanader kandidirao, tada dok se još nije iskompromitirao nakon svojeg odlaska iz politike i otkrivanja niza afera, Josipović bi teže pobijedio. Ovako mu je Sanader očistio politički prostor. No, koliko je god Sanader neizravno pomogao Josipoviću, toliko je ujedno odmogao Milanu Bandiću. Svojim pokušajem stranačkog puča u završnici utrke za drugi krug, i zahtjevom da se Predsjedništvo HDZ-a odluči između dva kandidata, te da jednog od njih podrži, Sanader je šokirao i na neki način prestrašio hrvatske građane. Bilo je sasvim očito da on podržava Bandića, a Bandiću je u tom trenutku najmanje trebala podrška omraženog Sanadera.

Ipak, ne treba podcijeniti ni glasove koje je osvojio Milan Bandić. On je osvojio oko 40 posto glasova, a to nije zanemarivo. Pri tom treba reći da je Bandić trijumfirao na izborima u dijaspori. U BiH je Bandić osvojio čak 95 posto glasova, a Josipović samo 5 posto! U BiH je na izbore za drugi krug izašlo 130 posto više birača nego u prvom krugu, što govori o velikoj mobilizaciji koju je Bandić uspio izvršiti među bh Hrvatima. Naravno, to govori i o lokalnom, rodovsko-plemenskom patriotizmu, koji razmišlja otprilike ovako: glasat ćemo za Hercegovca, jer je on „naš“, a ne za komunjaru Josipovića… No, to iznad svega govori o političkoj situaciji u BiH. Glasanjem za Milana Bandića, Hrvati su ustvari glasali za treći entitet u BiH, jer je Milan Bandić bio jedan od rijetkih kandidata koji se zalagao za mogućnost trećeg entiteta.

Ovi su izbori kao ni jedni do sada pokazali koliko je Hrvatska podijeljeno društvo, i da postoje goleme razlike između tzv. domovinske i iseljeničke Hrvatske. No, ovo su i prvi izbori od devedesetih na kojima je SDP ostvario uvjerljivu pobjedu. Pobjeda Ive Josipovića je dobra stvar i za regiju. Na pitanje, koja će mu biti prva zemlja koju će posjetiti u svojstvu predsjednika, odgovorio je da će to biti neka od zemalja iz regije. Moguće je da to bude i Srbija, no ako i ne bude, on će sasvim sigurno pokušati popraviti odnose sa Beogradom koje je u posljednje vrijeme narušio njegov prethodnik Stipe Mesić.

Građane Srbije možda je zbunila i zaprepastila informacija, da je ljevičar Ivo Josipović sudjelovao u pisanju tužbe protiv Srbije za genocid. Istina, on je sudjelovao u pisanju te tužbe, ali treba reći, da on nije bio njn politički inicijator. On je sudjelovao u pisanju tužbe kao ekspert za međunarodno pravo i Haški sud, ali da se njega pita, on bi je vjerojatno povukao, samo što to ne smije javno reći zbog pritiska domaće javnosti. Inače, Josipović je izjavio da svjedočenje Hrvatske za kosovsku nezavisnost pred Međunarodnim sudom u Haagu „nije bilo mudro“, a rekao je i da ne bi nikada pomilovao Sinišu Rimca, osuđenog za ratne zločine…

Hrvatska je prvi put od osamostaljenja dobila bivšeg predsjednika (jer je Tuđman umro ne dočekavši kraj svojeg mandata, dok Mesić tek sad ide u mirovinu, šaleći se da će biti „doživotni bivši predsjednik“), i prvog predsjednika bez zatvorskog staža (jer su i Tuđman i Mesić bili politički zatvorenici). Hrvatska je dobila predsjednika, kojeg se, ako ništa drugo, njezini građani, neće morati stidjeti.