Neuspešna ili pogrešna politika

U političkim i kritičkim razmatranjima poslednje dve decenije ostaje više nego nejasno koji se i kakvi kriterijumi primenjuju kada se ocenjuje i procenjuje srpska državna i nacionalna politika. Namerno ostaje nejasno da li se nekoj nacionalnoj i državnoj politici zamera to što je bila pogrešna ili to što je bila neuspešna. Neuspeh državne i nacionalne politike uzima se i širi od „usta do usta“ kao jedini kriterijum za ocenu istorijske ispravnosti nečije političke strategije.

Ako se, primera radi, nije potpuno uspelo u odbrani državne teritorije Srbije onda se za nju nije trebalo ni boriti. Činjenica da je srpski narod već živeo u jednoj državi i da je to pravo hteo da zadrži i poštuje tretira se kao zavojevački cilj i oružana agresija. Poštovanje takvog tada i sada međunarodno priznatog prava i borba za njega se automatski smatra greškom srpske politike. Najveći mirotvorci i patrioti će istovremeno i u glas oštro zameriti režimu u Srbiji što nije direktno vojno intervenisao i ratovao radi odbrane Srpske Krajine. Bombardovanje Srbije trebalo je izdržati još koji mesec. Nije trebalo „kukavički kapitulirati“ Rezolucijom 1244. Saveta bezbednosti koja garantuje teritorijalni i državni suverenitet Srbije na Kosovu nego je trebalo odmah „junački“ i „svim političkim i diplomatskim sredstvima“ prihvatiti nezavisnost Kosova koju garantuje Euleks i Ahtisarijev plan. Bitno je da se Miloševiću pripiše greška i ocena „izdajnika“. U tome se idilično slažu najveći patrioti sa najvećim izdajnicima! To im uopšte ne smeta. Postigli su tu puni konsenzus.

Današnji gubitnici tako pravdaju sve svoje kapitulacije. Oni su došli do epohalnog otkrića da je NATO najveća vojna sila na svetu! To niko pre njih nije otkrio i znao. Oni navodno gube sve ono što je već pre njih neko drugi izgubio! Postavlja se očigledno pitanje sa podrazumevajućim odgovorom: Pa, što onda sve to ne uzeše njima ondašnjim nego vama današnjim i to sa zakašnjenjem od jedne ili dve decenije?

Ko to od Vojvodine napravi državu u državi? Koja ih to vojna i politička sila natera? To je dragovoljni i svestan potez beogradskog režima i njegov očigledan uspeh. U nacionalnom i državnom smislu to jeste katastrofalno ali je i te kako uspešno. To je taj idealni sklad i harmonija kojoj težimo. Biti pogrešan i uspešan! Samo počinjenim greškama na svoj nacionalni i državni račun Srbija može biti uspešna i međunarodno uvažena i priznata. Što se više nacionalnih i državnih šteta bude pravilo biće i više srpskih uspeha! To je danas uslov svih uslova za međunarodno političko i domaće medijsko priznanje srpskih uspeha. Kriterijumi za uspešnost se ne donose u skladu sa srpskim interesima već sa interesima i nalozima drugih. Prava politička mudrost je postala to na vreme prepoznati i ničim ne smetati. U toj mudrosti se danas takmiče i vlast i opozicija.

Velika je mana, kažu, što srpska inteligencija i političari svojevremeno nisu predvideli odakle nam i kakva opasnost preti i kakav je odnos velikih sila u svetu. To po pravilu tvrde upravo oni koji su svako racionalno i promišljeno predviđanje i uočavanje opasnosti i pretnji tretirali kao upražnjavanje teorije zavere. I danas vladajuće medijsko mišljenje, svako iole logično razmišljanje i upozorenje prokazuje kao teoriju zavere i umišljanje opasnosti.

U vladajućoj drugoj Srbiji je prost račun po kome su dva i dva četiri ništa drugo do plod teorije zavere. Jer, dva i dva su četiri samo onda ako to ne smeta Vašingtonu ili Briselu. Tamo se krije pravi rezultat i zbir čak i dva tako prosta broja. U tome je tajna, kako bi narod rekao, te više matematike. Mera političke mudrosti je proniknuti u očekivani stepen poslušnosti.

Ko predano služi tuđim interesima taj izvesno može računati na političku uspešnost. Sve drugo je sumnjivo i opasno. Ciljeve nacionalne politike treba postaviti tako da mogu ugrožavati i štetiti jedino Srbiji. Tako se sigurno postiže uspešnost, sve drugo uvodi u rizike neuspeha. Nacionalna ispravnost i uspeh ne spavaju zajedno.

Srbija će najveće uspehe postići ako samo tumara i uopšte nema nacionalnu i državnu politiku. Uspeh će tako biti zagarantovan.

Sve ove operacije su postale opšte prihvaćeni način da se naknadno opravdaju i amnestiraju svi postupci srpskih protivnika ili otvorenih neprijatelja. Ako se u nečemu nije uspelo kriva je srpska politika ili nacionalna „elita“ što je uopšte imala bilo kakav nacionalni program ili razmišljala o srpskim interesima.

Oko ovih pitanja je na srpskoj političkoj i medijskoj sceni, uz časne izuzetke, postignut zavidan konsenzus. Da je taj konsenzus odista srpski zvao bi se jednostavno – sloga. Ovako…

Ne bih da u dane Božićnog mira srpskom slogom narušavam ovaj politički konsenzus. Stoga navodim dve rečenice iz besede Mitropolita Amfilohija Radovića, koju objavljujemo u ovom broju „Pečata“. Govoreći o opredeljenju Svetog Save, Stefana Nemanje (Simeona mirotočivog) i cara Lazara Mitropolit kaže:

„To opredeljenje je za ono što je večno, neprolazno, opredeljenje za večno i neprolazno dostojanstvo ljudskog bića i ljudske zajednice svakog zemaljskog naroda. To svetosavsko opredeljenje istovetno je sa opredeljenjem kosovskog zaveta, s tom razlikom što je kosovsko zapečaćeno krvlju“.

Bilo bi dobro vrednosti i uspeh neke politike odmeriti i poštovanjem ovakvog opredeljenja.

Hristos se rodi!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *