Ispijao je velikim gutljajima iz čaše života

Piše Raško V. Jovanović

Iako Danilo Lazović nije u svojoj umetničkoj karijeri igrao veliki svetski repertoar, uspeo je da se zlatnim slovima upiše u anale istorije srpskog pozorišta kao sjajan tumač likova domaće klasične i, još u većoj meri, savremene drame

Umetnost i umetničko delovanje velikog glumca Danila Lazovića (1951-2006)  prekinuta je u godinama pune životne i stvaralačke zrelosti. Napustio nas je  iznenadno, sa 55 godina života. Iako u svojoj umetničkoj karijeri nije igrao veliki svetski  repertoar (dela Šekspira, Molijera, Rasina, Getea, Šilera, Igoa i drugih – sve do Ibzena. Strindberga, Tolstoja, Meterlenka…), uspeo je da se zlatnim slovima upiše u anale istorije srpskog pozorišta  kao sjajan tumač likova domaće klasične i, još u većoj meri, savremene drame. Što je najvažnije, igrao je na brojnim prvim izvođenjima dela savremenih pisaca i nije mogao imati bilo kakve uzore, niti pak podražavati neke prethodnike. Zato se može govoriti o njegovoj velikoj moći opažanja i smislu za odabir karakterističnih pojedinosti iz savremenosti u procesu pripremanja uloga. Isto tako, neosporno je da je zahvaljujući svome velikom talentu i stečenom glumačkom obrazovanju u majstorskoj radionici Minje Dedića na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, uspeo da se podjednako uspešno snađe u tragediji, drami i komediji.

GLUMAC DOMAĆE DRAME

Danas samo možemo pretpostavljati kojim bi se pravcima kretala njegova umetnost. Uvereni smo da bi to bila i dalje uzlazna linija, znajući njegovu ozbiljnost i težnju prema novom i originalnom. Sigurni smo, isto tako, da bi se i dalje zanimao prvenstveno za savremeni repertoar i dela naših pisaca, jer je on, uistinu, bio glumac domaće drame.

Kada je, sada već davne 1973. godine, jedna grupa mladih glumaca, još studenata beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, pod vođstvom reditelja Nikole Jevtića, pokušala da predstavi, istina ne bez suprotstavljanja i podsmeha, svoje viđenje čuvenoga komada „Gospođa sa kamelijama“ Aleksandra Dime Sina, kritičari su uočili nekoliko talentovanih glumaca, među kojima je na prvom mestu bio Danilo Lazović, koji se pojavio u ulozi Armana Divala. Lazović se pojavio u ulozi koju su nekad, počev od 1893,  na beogradskoj sceni tumačili legendarni glumci kao što su Milorad Gavrilović, Bogoboj Rucović, Vitomir Bogić, Vladeta Dragutinović i Mata Milošević.

Potom će se Lazović pojaviti na velikoj sceni Ateljea 212 u predstavi „Divovi iz planine“, kojom je otvoren Bitef 1974. godine. Predstavu je režirao Paolo Mađeli. Tom prilikom, on se našao na sceni u najboljem društvu, jer su u izvođenju predstave sudelovali, pored Mire Stupice i Bore Todorovića, još i Đorđe Jelisić, Petar Kralj, Renata Ulmanski, Miodrag Andrić, Milan Mihailović, Ljubiša Bačić i drugi. Drugačije rečeno Lazović u beogradsko glumište ulazi na velika vrata!

Već naredne godine, Danilo Lazović dobija angažman u beogradskom Narodnom pozorištu u kojem će se zadržati do 2001. godine. Po nepisanim pravilima velike pozorišne kuće, Lazovića su u nacionalnom teatru, koji je tada imao tri scene, dočekali najpre manji, potom i sve značajniji umetnički zadaci. Ako je počeo kao bezimeni ranjeni oficir kralja Dankana u Šekspirovom „Magbetu“, on će posle pet sezona tumačiti Vladiku Danila u Njegoševom „Gorskom vijencu“, koji se prikazivao u scenskoj adaptaciji Borislava Mihajlovića Mihiza i Matije Bećkovića.

VRHUNAC U „GORSKOM  VIJENCU“

Nesumnjivo da je Lazovićeva kreacija u „Gorskom vijencu“, u predstavi prikazamoj nekih tridesetak godina posle poznatog izvođenja tog dela u dramskoj obradi i režiji Raše Plaovića, koji je nastupio kao Vladika Danilo, izazvala veliko interesovanje. Našavši se u zavidnoj i u isti mah nezahvalnoj poziciji da posle Plaovića tumači tu ulogu, Lazović je primenio nov pristup zasnovan na suzdržanom glumačkom izrazu, lišenom svake patetike, ali preciznom i ubedljivom u kazivanju osnovnih poruka dela, saobrazno samoj dramatizaciji, kao i rediteljskim zamislima Vide Ognjenović. U punoj meri plenio je pažnju gledalaca ne samo vanredno lepom pojavom, nego i dostojanstvenim stavom i kretnjama, kao i odličnom dikcijom. Pošto je prethodno predstavljao lik Relje u Mihizovoj dramatizaciji dela Matije Bećkovića „Međa Vuka Manitoga“ i potom tumačio Vuka u Jakšićevoj tragediji „Stanoje Glavaš“, Lazovićev glumački  vrhunac u domaćem repertoaru svakako je njegov nastup u „Gorskom vijencu“.

Od uloga u stranom repertoaru izdvaja se Lazovićevo tumačenje lika Lava Trockog u drami Kloda Vermorela „Lenjin-Staljin-Trocki“, u kojoj je nastupio još sa Milošem Žutićem i Petrom Banićevićem u naslovnim ulogama. Kritika je uočila da je pisac očigledno imao mnogo simpatija prema Trockom, te je zbog toga najpovršnije i jednostrano prikazao njegov lik u drami. Uprkos tome, Lazović uspeva da silovito i u isti mah veoma uverljivo prikaže Trockog kao romantičarskoga zanesenjaka opčinjenog idejama kojima je, uz evidentna kolebanja, ipak bio privržen svim svojim bićem.

Ali, pogrešno bi bilo zaključiti da je Lazović u Narodnom pozorištu tumačio samo dramske likove. Na pozornici najstarijeg beogradskog teatra došla je do izražaja i njegova istančana sposobnost za glumačka karakterna senčenja i komiku. To se ponajbolje moglo videti prilikom izvođenja komedije Aleksandra Gribojedova „Nevolje zbog pameti“, u režiji Cisane Murusidze. U tom remek-delu ruske dramaturgije Lazović je igrao Pukovnika Skalozuba, primenivši, pažljivo odabrana spoljna sredstva glumačkoga izraza, uz mnoštvo karikaturalnih primesa.

Roman „Idiot“ Dostojevskog u dramatizaciji Andžeja Vajde, koju je dramaturški obradila i režirala Mira Erceg. Karakterističan je kritičarski zapis Jovana Hristića: „Predrag Ejdus (Miškin) i Danilo Lazović (Rogožin) s mnogo snage i s mnogo zrelosti igraju dvojicu ljudi koje progone demoni. Zahvaljujući njihovom majstorstvu i uverljivosti, odjednom postaju stravično i opipljivo prisutni. Sve se odigrava posle ubistva Nastasje Filipovne, i u dvema baletskim tačkama Jelena Šantić projurila je između svojih obožavalaca kao zao duh“. Bila je to poslednja premijera pred zatvaranje zgrade Narodnog pozorišta zbog renoviranja (1986). Kontakt sa gledaocima koji su tom prilikom smešteni na pozornici, bio je ostvaren u potpunosti, što je svakako doprinelo ukupnom umetničkom uspehu.

SJAJ MUŠKOG ANSAMBLA

Na predstavi Eshilove „Orestije“, kojom je 1989. godine otvoreno renovirano Narodno pozorište u Beogradu, kojem je dvorani vraćen dobar deo prvobitnoga izgleda, Danilo Lazović nastupio je kao Agamemnon. Jedan kritičar lakonski je konstatovao da je on, kao Agamemnon, ostao na pragu svoje uloge. Međutim, nevolja je što se i čitava predstava u režiji Mire Erceg, nije mnogo odmakla od praga!

Još od početka angažmana u Narodnom pozorištu Danilo Lazović nastupao je i na drugim beogradskim scenama. Zapažena je bila njegova uloga u „S.O.S, spasite naše duše“ Miloša Radovića, koju je Pozorište „Pod razno“ premijerno izvelo novembra 1979. u dvorani Studentskoga kulturnoga centra. Danilo Lazović igrao je vatrogasca Gvozdena, a u sećanju je ostalo da je stvorio upečatljivu figuru sve vreme hodajući, brzo ili lagano tamo-amo na pozornici, držeći obe ruke u džepovima vatrogasne bluze, da bi  ih  izvadio tek na samom kraju, kada je ukrao televizor i pobegao!

Kada se, ujesen 1983. godine, u Studentskom kulturnom centru okupila grupa istaknutih beogradskih glumaca Lazar Ristovski, Zoran Radmilović, Petar Kralj, Danilo Lazović, Ljiljana Dragutinović, Slobodan Aligrudić, Petar Božović, Miloš Žutić, Branislav Ciga Jerinić i Petar Banićević da bi prikazala „Tren 2“ Antonija Isakovića, kritičar Jovan Hristić je posle premijere zabeležio: „Te večeri Studentski kulturni centar bio je sasvim sigurno najbolje pozorište u Beogradu. Bio je to zato što su u njemu igrali neki među najboljim glumcima koje imamo, i takav sjajan muški ansambl (reč je o čisto muškoj predstavi s jednim izuzetkom) odavno nisam video.“ U toj predstavi Lazović je krajnje uverljivo glumio islednika Dositeja, koji se na Golom otoku susreće sa svojim nekadašnjim ratnim drugom i sa kojim, naravno uz grubu torturu, vodi razgovore u cilju „ubeđivanja“. U izrazu imao je potrebnu čvrstinu, odajući uverenje da izvršava uzvišene zadatke koji su mu dodeljeni zarad odbrane revolucije. Pokašto, uzimao je prijateljski ton u razgovoru, kako bi dokazao da njegov status nikako nije egzekutorski, budući da iskreno želi svog ratnog druga da preobrati i izvede na pravi put. I te promene rasploženja i odnosa prema ispitaniku, Lazović je umeo neprimetno i vešto da realizuje, što je njegovoj kreaciji davalo posebnu boju.

Nesumnjivo, najveće glumačke uspehe on postiže u savremenom domaćem dramskom repertoaru, naročito igrajući u predstavama dela Dušana Kovačevića, Radoslava Pavlovića i Siniše Kovačevića. Sa velikim afinitetom, poletom i žarom igrao je ove pisce novog dramskog talasa, čija su dela obogatila repertoar srpskog pozorišta počev od sedamdesetih godina prošloga veka. Sudelovao je prilikom prvog izvođenja „Klaustrofobične komedije“ Dušana Kovačevića u Zvezdara teatru, 1987. godine, kada je i počeo da nastupa u tom pozorištu. Bravurozno je u toj predstavi igrao ulogu Vuleta, milicionara. Karakteristična i tačna je opservacija kritičara Jovana Hristića: „Vule milicioner Danila Lazovića bio je bogato okarakterisan lik koji nekoherentnim i neuhvatljivim pokretima tela pokušava da nekako izrazi ono što rečima ne ume. Svim silama, Lazovićev Vule borio se sa jezičkim granicama na koje je osuđen nekadašnji seljak iz Vukova, i mi smo se do kraja uživeli u tu borbu čiji je vrhunac bila sjajno ispričana priča o lovu koji se za sve, osim za njega, nesrećno završio“.

Iz opusa Radoslava Pavlovića Danilu Lazoviću bile su dodeljene tri uloge, sve na sceni Zvezdara teatra. Najpre, u komadu „Mala“, koji je režirao Radoš Bajić, tumačio je Stojana Stojanovića, naporedo sa Andrijanom Videnović. Iako je reč o ulozi  koja je okarakterisana tek sa nekoliko osnovnih osobenosti, Lazoviću je pošlo za rukom da ih na glumački veoma duhovit način predstavi. Njegova gluma u ovoj predstavi, prema mišljenju kritičara Vladimira Stamenkovića, bila je u mnogo čemu drugačija nego dotad, jer se usredsredio na to „da što neprimetnije prevede komičnu figuru prevarenog muža iz melodrame u lice iz tragedije, da diskretno izrazi njegovu unutrašnju muku“. Druga Lazovićeva uloga iz repertoara istoga pisca bila je u komadu „Život Jovanov“, koji je takođe režirao Radoš Bajić. Pisac se u tom komadu bavi zbivanjima u Dubrovniku u vreme rata početkom devedesetih godina prošloga veka, u koji dolaze brojni pojedinosti preko Srđa i nastanjuju se, potom odlaze u rat, da bi se odnekud nenadano ponovo pojavili u gradu, pričajući o svojim vojničkim dogodovštinama, ne bi li utrli put za buduće karijere. Danilo Lazović nastupio je u ulozi Marina Jurića, koga je predstavio ravno i u jednom tonu, u želji da na taj način ovaploti jedno specifično psihičko stanje. Najzad, u komadu „Čaruga“, u režiji Miloša Radovića, Lazović je veoma nijansirano i ubedljivo prikazao  lik  Božidara Pavlovića, žandarmerijskoga kapetana, koji goni i hapsi Čarugu.

U TEATRU SINIŠE KOVAČEVIĆA

Čini se da je Lazović, kad je reč o savremenom domaćem repertoaru, najveći uspeh postigao u teatru Siniše Kovačevića. U njegovom komadu „Novo je doba“, prikazanom na sceni Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Egona Savina, nastupio je u ulozi  Ilije za koju je dobio Sterijinu nagradu za glumu 1989. godine. U ovoj dramskoj priči o seljaku, moralno čvrstom, koji odbija raskid sa tradicijom, Lazović je umeo da iznađe prave tonove i ispolji autentična osećanja. Duboko je pronikao u sudbinu sremskoga seljaka, kojeg po povratku iz zarobljeništva u Drugom svetskom ratu, dočekuje oduzimanje zemlje i kolektivizacija na koju ne pristaje, što ga izlaže najrazličitijim sumnjičenjima i torturama, da bi u porodici doživeo neslaganje i razlaz sa ženom i sinom. I scenski rezultat nije izostao, bila je to celovita kreacija, koja je sugestivno dočaravala svu muku i sve neizvesnosti tegobnog seljakovog života, osobito u burnim vremenima revolucionarnih društvenih promena. U „Srpskoj drami“ istoga pisca, prikazanoj u Zvezdara teatru u režiji Nebojše Bradića, Danilo Lazović prikazuje majora Vukašina Katunca sa epskim sagledavanjem prošlosti i  iskrenim zanosom. Reč je o liku-simbolu koji predstavlja srpskog ratnika kroz vekove, ratnika koji je otišao u smrt osam puta, a deveti put, u Drugom svetskom ratu, trebalo bi da bude i poslednji! Bilo je u Lazovićevom tumačenju toga lika dostojanstvenog bola, ali i prkosnog ponosa tako karakterističnog za našu rasu.

DOK GOD BUDE SEĆANJA….

Na predstavi komedije Veljka Radovića „Pokojna gospođica Pavla“, koju je Pozorišna kolonija Barskog ljetopisa uproleće 1992. godine prikazala u Zvezdara teatru Danilo Lazović je nastupio kao Timoš. O toj njegovoj kreaciji kritičar Petar Volk je zapisao: „Dok god bude sećanja među Crnogorcima na razne sekretare, sitne rukovodioce ili policajce iz minulih vremena, Danilo Lazović će biti nezaboravan. I ovde, gotovo zatvorenih očiju, njegov Timoš vodi igru, zameće odnose i uspeva da sa krajnjom ozbiljnošću izdrži tokom cele predstave, sa svim apsurdnostima što ih je vreme na njega navalilo ili mu jednostavno prilepilo kao nekakav kolaž kome se jedino može smejati“. Predstava, koju je režirao Branislav Mićunović, označena je kao pun uspeh pisca, reditelja i glumaca, jer je zasmejala gledaoce grotesknim prikazom do juče aktuelnih događaja čiji su protagonisti prisutni i dalje.

Veliku popularnost Danilo Lazović stekao je nastupajući na televiziji i filmu. Ko se još ne seća njegovog lika u televizijskim dramama i serijama kao što su „Zaboravljeni“, „Portret Ivana Pevca“, „Vuk Karadžić“, „Srećni ljudi“ i „Bolji život“? Od 1976. igrao je u našim filmovima: „Dvoboj za južnu prugu“, „Laf u srcu“ „Savamala“, „Sablazan“, „Igmanski marš“, „Timočka buna“, „Lazar“, „Šest dana juna“, „Od zlata jabuka“, „Špadijer jedan život“, ,„Najbolji“, „Krvopijci“, „Poslednji krug u Monci“, „Početni udarac“, „Cubok“, „Sveto mesto“, „Tri karte za Holivud“ i „Virtuelna stvarnost“. Upravo sa svojim lepim i fotogeničnim licem, ali i mimikom koja nikad nije bila napadna i prenaglašena, stasom i ukupnim držanjem imao je sve predispozicije za Holivud! Neizostavno treba i to reći: osećao je svoju umetničku moć i bio je svestan lepote svoje pojave, ali nije robovao popularnosti, niti pak trčao za njom. Ispijao je velikim gutljajima iz čaše života, znajući šta su zadovoljstva i smatrajući da im treba ići u susret, a ne od njih bežati.

2 коментара

  1. nisam ga licno poznavao a vidjao sam ga kao stranku u Beobanci,u ekspozituri u kojoj sam radi.Sto vreme vise prolazi,sve vise sam siguran da je bio jedan od najboljih desetak srpskih glumaca svih vremena.Steta sto je umro u najboljim godinama.Voleo bih da repriziraju na tv i seriju “Portret Ilije Pevca” Maestralan glumac je bio.

  2. Данило Лазовић је српски пооришни и филмски глумац. По мени највише је играо историјске личности као што су: Милутин Бојић у представи „Госпођа Олга“, Владика Данило I Петровић Његош у представи „Горски вијенац“, Гај Јулије Цезар у представи „Вергилијева смрт“, Лав Троцки у представи „Лењин, Стаљин, Троцки“, Агамемнон у представи „Орестија“, Никола Груловић у филму „Снови, живот, смрт Филипа Филиповића“, Потпуковник Милован Лазић у ТВ Серији „Последњи чин“, Жикица Јовановић Шпанац у ТВ Мини-Серији „Шпанац, Краљ Милан Обреновић у филму „Тимочка буна“, Новак Радоњић у ТВ Филму „Снохватице“, Љубомир Ненадовић у ТВ Серији „Знамените српске жене прошлости“, Генерал Пеко Дапчевић у ТВ Серији „Одлазак ратника, повратак Маршала“, Стефан Караџић у ТВ Серији „Вук Караџић“, Александар Ранковић у ТВ Филм „Погрешна процена“, Јосиф Панчић у ТВ Филм „Младост уметника“, Јован-Драго Теодоровић у ТВ Мини-Серији „Јастук гроба мог“, Пуковник Димитрије Николић у ТВ Серији „Крај династије Обреновић“ и Владика Николај Велимировић у поеми „Царев завет“.
    Данило Лазовић је легендарни и маестрални глумац!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *