MOHAMED NABHAN Gaza je poslednji geto na svetu

Razgovarala

Nataša Jovanović

Ambasador Palestine u Srbiji Mohamed Nabhan rođen je 1947. godine. Srednju školu završava u Amanu i započinje studije, koje zbog rata prekida 1968. godine. Iste godine kao aktivista i borac priključuje se redovima Fataha. Kao predstavnik PLO, 1978. godine dolazi u Beograd, gde nastavlja studije i diplomira Međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka. Iz Beograda odlazi u Tunis i do povratka u Palestinu radi u kabinetu tadašnjeg predsednika Jasera Arafata. Od 1994. godine do smrt Arafata radi u palestinskom investicionom fondu, da bi sa dolaskom Mahmuda Abasa na vlast, decembra 2005. godine bio postavljen za abasadora Palestine u Srbiji.

Kada je 1948. godine nastao Izrael, rezolucijom 181 Generalne Skupštine, teritorija Palestine koja je do tada egzistirala kao jedinstveni geografski i politički pojam, podeljena je na dve države. Izraelu je, tada donetom odlukom, trebalo da pripadne 48 odsto teritorije, dok je Jerusalim određen kao internacionalni grad. Ali apetiti Izraela bili su mnogo veći. Njegova se veličina  na volšeban način, ulaskom u teritoriju Palestine, povećala na 78 odsto. Preostala teritorija od 22 odsto podeljena je na dve enklave: oblast Gaze i Zapadnu oblast. Prva je pripojena Egiptu, a druga, zajedno sa Jerusalimom, Jordanu. Takvo stanje važilo je do 1967. godine kada je izbio rat između Izraela i arapskih zemalja. Od tada se Gaza tretira kao goruća tačka na karti Bliskog istoka.

Sukob u Gazi okončan je primirjem. Da li povlačanje izraelskih snaga iz pojasa Gaze znači da je Izrael na neki način izvojevao ispunjenje strateških ciljeva ili je pozadina „defanzive“ drugačijeg karaktera?

Nema sumnje da je Izrael svojom invazijom protiv gusto naseljene Gaze prouzrokovao ogromne ljudske žrtve, više od 1.350 poginulih i 6.500 ranjenih, pretežno nevinih žena i dece. Infrastruktura je uništena, sa zemljom je sravnjeno više od 5.000 kuća i stanova, oštećeno više od 20.000 i srušeno stotinu društvenih objekata. Ako je ovo bio cilj izraelske invazije onda je on nesumnjivo ispunjen, ali da li je time Izrael rešio svoje strateške i taktičke probleme? Čisto sumnjam, jer osnovna pitanja u palestinsko-izrealskim odnosima nisu još rešena, a to je okončanje izraelske okupacije palestinskih teritorija i stvaranje nezavisne palestinske celovite države koja će ravnopravno i u miru živeti sa državom Izrael. Bez ostvarenja ovog cilja neće biti ni mira ni bezbednosti na Bliskom istoku i Izraelu.

Kakvi su izgledi da se palestinske frakcije ujedine, kada Hamas, za razliku od palestinskog predsednika Mahmuda Abasa koji poziva narod na mir, izjavljuje da je njegova misija sveto oružje?

Palestinski politički sistem koji funkcioniše pod okupacijom bazira se na demokratskom uređenju i zasnovan je na izborima. Palestinski narod, paralelno sa borbom za nacionalnu i slobodu okupiranih teritorija, razvijao je borbu za demokratiju u društvu. Mi smo do sada imali mogućnosti da u dva navrata biramo parlament i predsednika i za 14 godina, koliko traje palestinska autonomija, imali smo 12 vlada. Sve političke partije, uključujući i Hamas zastupljene su u palestinskom političkom sistemu. Pre ovog rata predsednik Abas nameravao je da u aprilu ili maju najavi parlamentarne i predsedničke izbore, i mi se nadamo da će oni obezbediti stabilnost i jedinstvo unutar tog sistema, kako bi Palestinci mogli da deluju jedinstveno u pravcu ostvarenja svojih pravednih ciljeva.

Koliko je moguće obezbediti jedinstvo kada je očito da ne postoji politička volja kod Hamasa da primirje preraste u mir. Da li je previše slobodna teza zaključiti da ratujući protiv Izraela, Hamas pokušava da oslabi moć Fataha?

Poznato je da u političkim igrama svako pokušava da obezbedi što više argumenata kako bi ojačao svoje i oslabio pozicije protivnika. Hamas to čini 20 godina, od momenta svog osnivanja. Međutim, političku platformu koju čine Fatah i ostale sekularne partije unutar PLO, predstavlja težnju palestinskog naroda za pragmatičnim rešavanjem palestinsko – izraelskih sukoba. Ta patforma je vrlo jednostavna i šalje razumljive, jasne i prihvatljive poruke međunarodnim faktorima i međunarodnom javnom mnjenju, a pre svih izraelskom društvu i njegovim političkim snagama. One se baziraju na potrebi zajedničkog života i mira u dve susedne, nezavisne države, koje bi obezbedile palestinskom i izraelskom narodu prosperitet, bezbednost i razvoj. To znači da Izrael mora da prestane da se ponaša kao okupator i da u skladu sa tim povuče svoju armiju sa palestinske okupirane teritorije, čime bi pokazao respekt prema palestinskom narodu. Iz tog razloga, ono što Hamas pokušava nije dobar temelj za budućnost koja bi garantovala mir palestinskom narodu, već je izraz revolta i gneva.

Čini se da sam Izrael svoje pravo na tu teritoriju polaže na osnovu biblijskog obećanja?

Izrael svoje pravo na tuđu teritoriju temelji na Bibliji i starim zavetima, nekako uvek zanemarujući činjenicu da na osnovu svetih knjiga svi mi imamo pravo na život. Kreiranje granica država na osnovu psalama i adeta ravno je stvaranju haosa. Palestina je kolevka svih monoteističkih vera, te tako svi polažu pravo na tu zemlju. Međutim, mi ne možemo da stvorimo tri religiozne države i da svet podelimo na osnovu veroispovesti, kao što je suludo polagati pravo na neku zemlju na osnovu Avramovog obećanja. To je „non sense“ u modernoj istoriji i politici. Ovozemaljska prava i rezolucije, prihvaćene u UN, govore da Palestini pripada bar tih 22 odsto teritorije koju čine Gaza i Zapadna obala. Otuda smo mi 1993. godine sa Izraelom sklopili sporazum u dva akta, koji sadrži dokument o međusobnom priznavanju u granicama u kojima je Izrael bio pre 1967. godine i o principu koji nalaže osnivanje palestinske nacionalne vlasti. Tada počinju pregovori sa Izraelom o takozvanom definitivnom statusu, koji bi podrazumevao stvaranje nezavisne države na Zapadnoj obali i oblasti Gaze. Od tada je prošlo 15 godina, kracatih pregovorima sa izraelskim vladama, levičarskim i desničarskim, ali umesto rezulatata svedoci smo izraelske okupacije.

Apostrofirate „izraelska“. Šta podrazumeva okupacija, koja je uz to i izraelska?

Nigde u svetu više ne postoji strana okupacija. Mi smo jedini okupirani narod. Gaza to je palestinski geto. Doslovno. Sa tako malog prostora od 5.600 kvadratnih kilometara kolika je Zapadna obala, sa zbijenim gradovima, ljudi koji žive u Ramalu, a rade u Nabusu udaljenom 45 kilometara, ili Jerusalimu 15 kilometara, na putu do posla provedu osam sati, kako bi prošli sve jevrejske kontrolne punktove. Čekanje na legitimisanje koje ponekad traje i nekoliko sati svojevrstan je ispit izdržljivosti. Koliko vremena onda ostane čoveku koji na poslu i putu do njega provede 16 sati, za spavanje ili vaspitavanje svoje dece. To je život svakog Palestinca. Tu je i zid, koji eufemistički nazivaju ogradom, ali ograde se grade među komšijama, a ovaj zid od armiranog betona visok je osam metara, zatvara horizont i nosi sasvim drugačiju poruku. Trasiran sa bezbednosnim sistemom, kamerama, bodljikavom žicom, senzorima, on registruje i let muve, a namenjen je palestinskom narodu. Sazidan na našoj teritoriji, on jede 15 odsto Zapadne obale, a Izrael ga vidi kao definitivnu granicu. Američki predsednik Džordž Buš rekao je da se uvija u Zapadnu obalu kao zmija.

Pomenuli ste Buša. Očito je da je Amerika broker rata i mira na Bliskom istoku. Kako u tom svetlu komentarišete suzdržanost SAD-a prilikom izglasavanje rezolucije za prekid vatre?

SAD je učestvovao u definisanju rezolucije. Deset minuta pre izgalasavanja rezolucije on je bio na njenoj strani, šaljući diplomatske note francuskom i arapskim ministrima. Čudno je da su na samom izglasavanju Amerikanci ostali suzdržani. Mediji su kasnije objavili da je premijer zvao predsednika Buša i u tom stilu, ponudili prigodno objašnjenje.

Sliku Baraka Obame sa jevrejskom kapom javnost je ocenila kao pomeranje percepcije novog američkog predsednika. Kakav je vaš sud?

Fotografija ne može biti pokazatelj za vođenje jedne određene politike. To je lično opredeljenje američkog predsednika koje u međunarodnoj politici neće imati puno efekta. Države svoju politiku određuju prema interesima, a meni se čini da je zajednički interes SAD-a, EU, Rusije, Kine i Japana nalazak rešenja za bliskoističnu krizu. U predizbornoj kampanji Obama je to obećao i sada su sve oči uprte u njega. Svi narodi sveta i pre svega Palestinci koji su u teškom položaju, iščekuju njegovu odluku koja bi trebalo da ide u pravcu stvaranja dve države na tlu Palestine. Konačno, nadamo se da će otići korak dalje od Buša koji je u nekoliko navrata 2002, 2005. i 2007. godine Palestincima obećao državu.

Koliko palestinsko-izraelsko pitanje komplikuje međunarodni faktor, jer, čini se da on može da preraste u sukob velikih sila koje su se grupisale na jednu i drugu stranu?

Mnogi koriste ovaj sukob kako bi poboljašali svoje pozicije. Na žalost, tu strada palestinski narod, koji u diplomatskoj igri postaje džoker za poboljšanje pregovaračkih pozicija i sredstvo za vršenja pritiska na drugu stranu. Otuda i pojedinci, ne sam narod, padaju na privilegije i izraze podrške kojima ga obasipaju faktori u regionu. Tako je rođen ekstremizam. Ali ko nema ekstremiste. Izrael ih ima, one koji haraju, pale i ubijaju po našim selima i gradovima. Svi smo videli snimak iz Hebrona na kojem izraelski vojnik vadi pištolj i ubija čoveka. Da li imam pravo da gađam te ekstremiste raketama i avionima F16?  Ne. Zato ni oni nemaju pravo da gađaju naše ljude.

Izraelske vlasti rekle su da je neposredan povod za invaziju bilo raketiranje  Izraela od strane Hamasa. Koliko je ta teza održiva kada smo obavešteni o postojanju Plana Dagan iz 2001. godine?

Pravi cilj ovog rata jeste da se onemogući stvaranje palestinske države!  Osuđujem bacanje raketa na Izrael, ali kada kažem raketa onda mislim na rukom napravljene cevi sa eksplozivom. Do sada je ispaljeno 1000 takvih raketa od kojih je stradalo petoro ljudi. I to je za osudu. Ali da li mi možemo da govorimo o pravednoj komparaciji kada uporedimo najprimitivnije rakete i najmodernije izraelsko oružje koje uključuje kasetne, pametne bombe koje tragaju za ciljem i beli fosfor. Većina žrtava u Gazi su civili i deca, a mete su škole i zgrade u kojima je uskladištena humanitarna i medicinska pomoć. UN kaže da je to ratni zločin. Raketiranje izraelskih naselja neposredni je povod iza kojeg se krije dugo razrađivan plan da se Gaza prebaci ka Egiptu koji bi preuzeo odgovornost za zaustavljanje šverca oružja, snadbevanje Gaze i otvaranje pasaža, dakle kompletno prebacivanje Gaze iz okupirane teritorije, za koju je Izrael odgovoran, na Egipat. Neke naznake govore da postoje pokušaji da se Zapadna obala pripoji Jordanu kako bi se Palestina vratila na stanje pre rata 1967. godine. Tako bi nastale dve enklave, jedna pripojena Egiptu, druga Jordanu, dok bi palestinska država bila uklonjena sa lica zemlje. Time se Izraelu ostavlja mogućnost pripajanja delova Zapadne obale i Jerusalima.

Izraelska invazija nosi naziv „odvraćanje“ sa jasnim ciljem eliminisanja pretnji Hamasovih „kaćuša“. Koliko su tačne tvrdnje Izraela da je cilj Hamasa džihadistička verzija islama i likvidacija Izraela, pa tek onda Palestina kao država?

Mi smo bili svedoci brutalnih napada na Gazu u kojima su stradale stotine i stotine žrtava i opravdanje za to nisu rakete, koje lično osuđujem, niti one mogu rešiti pitanje Hamasa. Cilj Izraela nije eliminacija Hamasa već potiranje Palestine kao države. S druge strane nazvati Hamas džihadističkom verzijom islama otvoren je poziv religioznim organizacijma da i dalje rade na stvaranju enklava ustanovljenih na religioznim osnovama, i destibilizaciji Bliskog istoka. Mi smo svedoci rušenja nacionalnih država na Bliskom istoku. U Iraku koji je celovita država postoji granica i podela po enklavama, tamo gde su šiiti, kurdi i suiti. U Libanu Hesbolah nastupa ispred šiita i ima svoju enklavu na jugu.

Možete li da nam pojasnite razliku koja postoji između islama i islamizma?

Islam je religija kao i sve druge religije koje propovedaju ljubav i mir među ljudima, ali u poslednjih 20-30 godina pojavio se militantni islam koji je najpre korišćen u borbi protiv ateizma i Sovjetskog Saveza. Ko zna šta je poklonicima ovakvih pokreta obećano za tu uslugu, pa su krenuli jedni prema drugima. Samo jedna generacija islamskih i panislamskih struktura u Avganistanu dobila je 20 milijardi dolara, dok je na Palestinu potrošeno manje od dve. To je manipulacija verom. Vere se mogu svakako tumačiti, ali one su veza između pojedinca i Boga, a ne temelj ideologije.

Da li činjenica da su za vreme trajanja  izraelske invazije čelnici Hamasa pozivali narod na pobedu uz pomoć Alaha, najbolje ilustruje manipulaciju verom?

Vera u Alaha neće mnogo pomoći Palestincima koji prebrojavu svoje mrtve, već realnost da se nađe političko rešenje koje će garantovati prava i suverenu državu u kojoj možemo da živimo slobodno, razvijamo privredu i odgojimo svoju decu. Alah može da pomogne kao psihološka podrška, ali politika traži ono što je u rukama.

Kako komentarišete izjavu lidera Hamasa u egzilu Khaleda Mišala, koji je prvog dana invazije na Al Džaziri izjavio: Ovo je prilika za Palestinu?

Nisam upoznat sa tom izjavom, ali u izraelskoj invaziji na Gazu ne vidim priliku, već veliku tragediju za Palestinu. Kako možemo govoriti o prilici koja se pruža Palestincima kada ona podrazumeva pogibiju 1.300 ljudi i preko šest hiljada ranjenih. To je tragedija.

U vreme sukoba u Gazi atraktivnost Hamasa rasla je sa svakim novim napadom Izraela. Da li je u tom peridu pozicija Fataha bila ugrožena?

Vidite, palestinska vlast je demokratska tvorevina, na predsedničkim izborima pobedu je odneo Mahmud Abas. Postoje i dva parlamenta. Hamas je pobedio na drugim izborima, a jedini način njihovog sklanjanja sa vlasti jesu ponovni izbori. Okolnosti stavljaju Fatah u lošu poziciju. On kao umerena struja u okolnostima kada palestinski narod gine nema mogućnosti da ubedi ljude u mir, a s druge strane, kao takav, nema alternativu.

Koliko, sa druge strane, predstojeći izbori u Izraelu mogu uticati na promenu kursa izraelske politike prema Palestini?

Mi smo 2001. postigli sporazum o miru sa Ehudom Barakom, tadašnjim premijerom, danas ministrom odbrane Izraela. Umesto da ratifikuje sporazum, Barak je kukavički pobegao iz izbora koji su na vlast doveli Šarona, a on, opet, negirao sve dogovore. Sada je Barak heroj nad mrtvom decom u Gazi koju je preletao avionima F16. Pre ovog sukoba na anketama su mu davali osam od 120 mandata. Sa ratom njegova popularnost je porasla i on sada, govore neke procene, računa na 30 mandata. To je žalosno. Predstojeće izbore u Izraelu koji će se odžati 8. februara, on očekuje sa pozicije sigurnog pobednika. Ali koja je cena skoka njegove popularnosti?

Bliski istok ostaje neuralgična tačka sveta koja uvek može da se zapali. Da li ostavljate mesta mogućnosti da se u slučaju novih sukoba umešaju Libija, Sirija, konačno Hezbolah?

Dosta regionalnih faktora koristi naš narod za svoje interese. Svi se sada pripremaju da dočekaju novu američku administraciju i u tom smislu traju pokušaji lične promocije. Slažem se sa tim da je dolaskom Obame na vlast nastupila velika promena. Činjenica da je prvi put kao predsednik izabran čovek sa afričkom pozadinom, govori da je američko društvo slobodno društvo, ali ništa više od toga. Ako neko misli da će dolazak jednog čoveka sa afričkim poreklom uticati na promenu američke politike, vara se. Strateški interesi  velikih sila ne menjaju se iz dana u dan i ne menjaju se u zavisnosti od prvog čoveka. Obama je samo instrument jedne politike. Mnogi u dočeku američkog predsednika koriste naš narod i naše žrtve. Mogu da kažem: „Dalje od nas“. To nije humano.

U toku trajanja invazije na Palestinu pojavio se i audio snimak Osama bin Ladena, na kojem je snimljen Al Kaidin poziv celom muslimanskom svetu na džihad protiv Izraela. Kakve posledice mogu imati ovakvi pozivi?

Neka on poziva, ali je činjenica da su ti pozivi uvek bili korišćeni kako bi se nanela šteta palestinskom narodu. Mi osuđujemo Al Kaidu, njegove metode i ideologiju na kojoj je zasnovan. Ne znam ko je izmislio te ljude. To je pogrešan način izražavanja muslimana. Mi ne želimo njihovu pomoć i nadamo se da pozivi na džihad neće imati odjeka kod neprosvećenih ljudi. Nama ne treba politička demagogija koja bi mogla biti iskorišćena kao pokriće da bi se našem narodu nanelo zlo.

Dakle da li postoje indicije da se sukob proširi i kakvu hipoteku će sa poslednjim sukobom naslediti deca Palestine i Izraela?

Indicije za proširenje sukoba postoje i to je ključni razlog zašto mi insistiramo na pregovorima. Taj proces jedino može da da rezulatate. Bez poltičkih pregovora mi imamo samo eskalaciju stepena mržnje, a nikako stepena zbližavanja. Mi smo mali i siromašni narod. Mi nemamo naftu i ništa osim pravde. Očekujemo da će SAD prodržati pravdu i da će prižiti pomoć i nama i Izraelcima. Ako smo razumni i ako ne nalazimo to rešenje sada, sumnjam da će nerazumni u budućnodsti naći rešenje. U istorijskoj Palestini gde je Izrael između reke Jordan i mora žive i Jevreji i Palestinci, s tim što broj Palestinaca rapidno raste. Situacija i demografska struktura za pet godina biće drugačiji. Palestinaca će biti više, uprkos pritiscima, pa se postavlja pitanje koliko će to trajati. To nije metod vladavine ni u 20. ni u 21. veku. Sada je u interesu Izraelaca da sa razumnim Palestincima traže rešenje, a na korist naše i njihove dece i budućnosti oba naroda. Ukoliko se desi da se Zapadna obala sa 2,5 miliona stanovnika pripoji Jordanu u kojem živi tri miliona Palestinaca, jasno je da će njih 5,5 miliona tražiti vlast u državi koja ima ukupno 7 miliona stanovnika. To može biti veoma opasno i rekao bih da nikako ne ide u prilog Izraelu.

Kako u svetlu najnovijih događaja u Gazi vidite pitanje Kosova?

Palestinski i srpski narod vezuje činjenica da su i jedni i drugi bili napadnuti i da su iskusili gorko nerazumevanje. Kada neko kaže „Kosovo je za Srbiju kao Jerusalim za Izrael“ greši, jer se po svim međunarodnim normama, Zapadna obala i Jerusalim tretiraju kao okupirane teritorije od strane Izraela. S druge strane, Kosovo nije okupirano, već je deo Srbije. Mi smo sa Srbijom i srpkim narodom prijatelji. Tome u prilog govori činjenica da se u Srbiji školovalo više od 10.000 Palestinaca i da ima oko 2.000 mešovitih porodica. Prošle nedelje smo iz Gaze uspeli da izvučemo četiri, dok je u pojasu ostalo još nekoliko porodica. Samo u Zapadnoj obali živi oko 350 mešovitih porodica i stotine takvih u Srbiji. Pre godinu i po dana delegacija opštine Zemuna poželela je da potpiše bratimljenje sa jednom opštinom u oblasti Jerusalima. Zanimljivo je da je na skupu održanom u Palestini 450 žena i dece pričalo srpskim jezikom. To je odraz prijateljstva. Ne zaboravimo da je Sveti Sava boravio u Palestini tri godine, kao i da u Jerasalimu postoje srpske crkve i manastir posvećen Svetom Savi, a u Hebronu srpska obeležja.

Da li ste zadovoljni reakcijom zvaničnog Beograda na najnovija dešavanja u Gazi?

Ministar Vuk Jeremić u više navrata osudio je upotrebu sile protiv nedužnog stanovništva. Razumljivo je da svako vodi računa šta će reći u međunarodnoj politici, ali podrška Srbije nije izostala. Mi znamo da je srpski narod na našoj strani. Mnogo ljudi ovde radi na prikupljanju humanitarne pomoći, a puno njih izražava podršku direktno. To nećemo zaboraviti.

Kako komentarišete izjavu ambasadora Izraela u Srbiji Artura Kola koji je u jednom intervjuu izjavio da su skup podrške palestinskom narodu u Beogradu organzovali Palestinsci i Arapi, te da su prisustvovali ekstremisti, a ne građani?

Ne bih želeo da komentarišem izjave mojih kolega, ali želim da istaknem da palestinski narod uživa podršku srpskog naroda koja se zasniva na osećanju ponosa koje gaje i srpski i palestinski narod. Kod oba naroda zajednička je netrpeljivost prema nepravdi, kao i to da su iskusili nepravdu agresije i napada.

Kako doživljavate oprečne signale koji dolaze iz BiH, te činjenicu da istovremeno dok predsednik vlade Republike Srpske daje podršku izraelskom narodu, ministar zdravstva BiH nudi pomoć i izmeštanje ranjenika iz Palestine u zdravstvene ustanove Federacije?

Ja sam ambasador u Beogradu, a ne u Sarajevu ili Banja Luci. Lično sam zadovoljan podrškom koju je Srbija uputila našem narodu, verujući da je to odraz stava srpskog naroda u celini.

Kakvi su rezultati ekonomskog saveta održanog u Kuvajtu i koliku pomoć Gaza može očekivati od arapskih zemalja?

Arapski ekonomski samit u Kuvajtu osnovao je Fond za pomoć Gazi, a  najavljena je i pomoć od 2,5 milijarde dolara za izgradnju Gaze. Samo Saudijska Arabija priložila je milijardu dolara. Nadamo se da će politički proces otpočeti vrlo brzo, kako bismo mogli da krenemo sa ponovnom izgradnjom Gaze.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *