Dođe vreme sve se preokrene

Đura Bezvoljica je junak novog romana Brane Crnčevića „Čuvari pepela“. Zaslugom tog Đure Bezvoljice počele su da se, u njegovim izveštajima stranim službama, pojavljuju vesti koje bi i ludog zbunile: „Đura je naveo Amerikance da poveruju u to da su Srbi, kad se o Kosovu radi, na sve pristali, a Ruse da Srbi neće ni na šta pristati“. Odavno neko nije bolje i preciznije uspostavio dijagnozu današnje politike zvanične Srbije, koja ovakvom propagandnom pometnjom i smutnjom proizvodi sve veće ravnodušje i druge užase u srpskom narodu.

Bezvoljica je kasnije digao ruku na sebe jer nije mogao, kako kaže romanopisac, da izdrži situaciju u kojoj „služi Amerikancima, a obožava Ruse. A u sredini je majčica Srbija“.

Situacija koju je opisao romansijer i u kojoj se našao Đura Bezvoljica odista je teška i može proizvesti tragičan ishod. Biti snishodljiv i poslušan pred Amerikancima, a junačiti se pred Rusima i u sve to pragmatično i istovremeno medijski i politički uveravati Srbe i Srbiju, nije jednostavan zadatak. Stoga je mnogo jednostavnije kada se ta tročlana jednačina onako baš „srpski“ prevede na služenje Americi, obožavanje Brisela, a umesto „majčice Srbije“ se pojavi jedina (svima) poznata, nevešto našminkana „druga Srbija“. Tada jasno prepoznajemo suštinu današnje zvanične politike Srbije.

Predsednik Ruske federacije Dmitrij Medvedev bio je u poseti Srbiji i srpskom narodu, ali su ga dočekali i s njim se sreli samo predstavnici aktuelnog režima posebno presvučeni za ovu priliku. Sistematski i brižljivo su sklonjeni svi prvaci opozicije. Poseta predsednika Rusije Srbiji i srpskom narodu tako je pretvorena u posetu srpskom režimu. (Vidi u ovom broju Pečata tekst „Kako smo dočekali Medvedeva“). Slikanje pustih ulica Beograda se kod nekih televizija pretvorilo u očiglednu propagandu. Tako je nevelika grupa ljudi koja se nekako i pored blokade ulica okupila kod Spomenika Oslobodiocima Beograda, a prilikom polaganja spomen venaca, nazvana – grupom rusofila. Naravno, da ovako sprečavanje iskazivanja poštovanja i zahvalnosti ruskom predsedniku ne može poremetiti iskrene odnose prijateljstva ruskog i srpskog naroda.

Neposredan povod za posetu Dmitrija Medvedeva bila je proslava 65. godišnjice oslobođenja Beograda od nemačke okupacije. Najviši predstavnici one političke grupacije koja je pre 12 godina ukinula proslavu 20. oktobra kao Dana oslobođenja Beograda bili su glavni domaćini ruskom predsedniku. Na svečanoj sednici Skupštine Srbije „leđa“ Medvedevu su čuvali današnji poslanici vladajuće većine, a nekada istaknute perjanice „Otpora“ koje su neposredno učestvovale i u „narandžastim revolucijama“ u Ukrajini i Gruziji. To su isti ljudi koji su instruirali istog onog Mišu Sakašvilija koji je koliko juče izvršio zločinačku oružanu agresiju na Južnu Osetiju. To su isti ljudi i lideri organizacija koje sve ove godine u antirusku i NATO avanturu guraju Juščenka u Ukrajini i pomažu mu u rehabilitaciji ukrajinskih fašista koji su se krvavo borili protiv Crvene armije. Dođe vreme sve se preokrene.

Bili su u prvim redovima i svi oni koji su odlučili da letos pošalju na NATO manevre u Gruziji, a kao podršku ljubljenom Miši (Sakašviliju), pripadnike Vojske Srbije. Behu tu i svi oni koji već punu deceniju nisu štedeli reči i dela u pravoj antiruskoj kampanji i histeriji koja je već zadobila sve obrise antiruskog rasizma.

Nevoljno ljubazni, ali poslušni i snishodljivi domaćini bili su mu i svi oni koji za početak Drugog svetskog rata podjednako krive Hitlera i Staljina i uporno Rusima spočitavaju pakt sa Hitlerom potpisan 1939. godine, a verovatno naknadno tražeći od tadašnje Rusije da odmah stupi u rat sa silama Trojnog pakta ne bi li u njemu izginulo još nekih 20 miliona Rusa, a sve zbog toga da u takvom ratu ne bi, kojim slučajem, ginuli Englezi i Amerikanci. Njih je Rusija, po ko zna koji put, razočarala što ne pohita u rat da sprži još dvadesetak miliona Rusa i tako odmeni sve moguće žrtve zapadnih saveznika. Kakav bi to za njih i njihove i nekadašnje i sadašnje gospodare veličanstven prizor bio: Rusija sama samcata protiv Trojnog pakta, a sve velike sile Zapada to zabrinuto posmatraju! I onda da se predugo čekano otvaranje drugog fronta i iskrcavanje u Normandiju pretvori u atraktivnu turističku posetu. A možda bi vojno iskrcavanje na Krimu bilo još atraktivnija ponuda. I to ne samo turistička.

Naši evroatlantisti ne mogu, izgleda, ni danas da prežale što politički lideri Zapada ne pustiše generala Patona i njegove kolege da 1945. godine posle kapitulacije Nemačke otpočnu pohod protiv Rusije kao pravog i velikog neprijatelja.

U prve borbene redove na svečanoj akademiji u Sava centru smestiše se najveći zagovornici pristupanja Srbije NATO-u, a rame uz rame s njima u velikom broju visoki ili poluniski službenici i činovnici, a poslanike Narodne skupštine smestiše na balkon iliti galeriju što proglasiše počasnim mestima.

Borci Narodnooslobodilačke vojske naprasno poslednjih dana postaše veterani i podržaše da se ruskim generalima i Crvenoj armiji vrate imena ulica. Ne čusmo da je bilo ko zatražio da neke od ulica dobiju imena srpskih generala (recimo Peka Dapčevića) koji su vodili operaciju oslobođenja Beograda u oktobru 1944. godine. Ali to ne uđe u prigodan projekat „Beograd pamti“, a i ruski generali će se, bojimo se, načekati da neka ulica u Beogradu dobije njihovo ime. Svi oni uz buran aplauz primiše žestoku kritiku upućenu njihovom falsifikovanju istorije i proglašavanje „oslobodilaca za okupatore“ koju im u lice i prosto u brk izgovori ruski predsednik. Govorili bi neistinu kada bi kazali da sve to nismo gledali i sa velikom dozom zluradosti. Mila nam je njihova javna bruka.

Bio je s mnogo razloga i s punim pravom pominjan i ruski Car Nikolaj II   i Prvi svetski rat, a mogli smo se suočiti i sa pravim i epohalnim otkrićem da su pravoslavni Srbi „verski bliski“(!) sa ruskim pravoslavcima!

Ruski predsednik Medvedev je još jednom na ohrabrenje i radost srpskog naroda odlučno ponovio da će Rusija ostati čvrsto pri svojim stavovima u vezi sa važnim pitanjima poput Kosova i Metohije i odbrane teritorijalnog integriteta i celovitosti Srbije: „U osnovi rešavanja kosovskog problema trebalo bi da bude međunarodno pravo, uključujući svakako odluke organizacije UN, Rezolucije Saveta bezbednosti, pre svega Rezolucije 1244. Rusija je spremna da i ubuduće pruža svu neophodnu pomoć Srbiji u odbrani njenih nacionalnih interesa“.

I da zaključimo parafrazirajući reči briljantne ruske istoričarke Natalije Naročnicke, čiji intervju u ovom broju „Pečata“ morate obavezno i pažljivo pročitati:

Lider Rusije – najvećeg inostranog partnera i investitora privrede Srbije donosi u Beograd vredan dar – obećani kredit od jedne milijarde dolara pod znatno povoljnijim uslovima od onih MMF-ovih. Od te milijarde srpsko rukovodstvo namerava da „zatvori rupe“ u budžetu i da investira u izgradnju puteva, a može ih potrošiti i na otvaranje novih radnih mesta, na rashode i troškove proizvodnje u regionu, a veliki značaj imaju naftno-gasni sporazumi u okviru projekta „Južni tok“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *