Beograd je Srbija!

Možda nije moguće podići glas protiv ekonomskog podjarmljivanja, ali se o njemu može progovoriti. Jer šta vredi vikati „Kosovo je Srbija“, „Vojvodina je Srbija“, ako Beograd nije Srbija? I ne misli svojom glavom, nego glavom Brisela i Vašingtona.

Ne postoji svetska zavera, ali postoji Latinska Amerika i u njoj mnoge zemlje, koje nisu uspele da se ozbiljnije razviju, iako se nalaze nedaleko od Sjedinjenih Američkih Država –  najbogatije svetske imperije i najrazvijenijeg tržišta na svetu. Što još više zabrinjava, postoje znaci da je Imperija sa severa često doprinosila tome da južni susedi (prijatelji i saveznici, ponekad opremljeni i marionetskim vladama), ostanu u mraku tiranije, privredne anarhije i socijalnih napetosti. U dostizanju željenog stanja Imperija nije birala sredstva – od finansijskih pritisaka, trgovinskih bojkota, do organizovanja građanske neposlušnosti i pobunjeničkih pokreta, a u krajnjem slučaju i direktnih oružanih intervencija.

Primeri nekih zemalja Latinske Amerike možda će da obeshrabre male zemlje na jugoistoku Evrope i zamagle njihova vizije o ekonomskom rastu uz pomoć susuedne imperije na severu – Evropske unije. Ekonomska logika sugeriše drugačije zaključke: snažni polovi rasta, kao što su SAD ili EU, trebalo bi da povuku opšti razvoj susednih područja, pa i celog sveta. Umesto toga, međunarodna statistika konstatuje da se, u svetu, razlike u stepenu blagostanja dramatično povećavaju, a siromašni postaju još siromašniji.

U MAKAZAMA INDUSTRIJE ZDRAVLJA

U najprofitabilnijim granama, imperijalne privrede su stvorile gotovo monopolsku strukturu. Da bi te grane bile još profitabilnije, godinama se stvara potrošačka groznica u celom svetu. A da li (i zašto) samo potrošačka? Farmaceutska industrija, na primer, ostvarila bi epohalan profit u ambijentu neke epidemije (slične španskoj groznici 1918). Ili, još bolje pošto bi žrtava bilo manje, da zavlada atmosfera kao da pretnja pandemije postoji. Koliko bi samo miliona vakcina moglo da se proda? A šta mislite koliko iznosi profitna marža po jednoj vakcini? Možda u tim ciframa treba tražiti uzroke današnjeg organizovanog širenja panike od „novog“ gripa. Svi mediji su dali svoj doprinos, a kod nas prednjači Javni servis evropske Srbije, koji neprestano ističe da imate pravo da znate sve, osim, naravno, basnoslovnih iznosa provizija i drugih tranzicionih transakcija, koje se moraju smatrati poslovnim tajnama, i zbog kojih, ponekad, mogu da se zapale poslovno–političke strasti (a i pojedini objekti).

Ipak, niko ne bi trebalo da se usudi da podigne glas protiv nerazumnog širenja panike i plašenja stanovništva. Za slučaj značajnijeg uspeha ovakve vrste „protivkampanje“, stoje u pripravnosti laboratorije, koje očas mogu da u svetu (ili na pojedinom području) izazovu istinsku epidemiju smrtonosnog gripa i tako opravdaju „predostrožnost“ zdravstvenih radnika i farmaceutske industrije, uz dodatne gubitke nekoliko miliona ljudskih života. Zato je bolje ćutati i platiti… Eto kako funkcioniše imperijalna ekonomija na području zdravstva i farmaceutske industrije.

GLAS GOSPODARA

Primetićete, takođe, da najprofitabilnije delatnosti nisu predviđene za domoroce, nego isključivo za svetske privredne gospodare. To znači da  banke  moraju biti predate imperijalnim vlasnicima, kao što i mobilna telefonija ne bi smela da ostane u rukama domorodaca (Srbija je dobar primer kako se u grabljenju ovih vrsta kompanija ne biraju sredstva). Podjarmljene privrede moraju predati upravljanje (i vlasništvo) nad svojim najdragocenijim resursima. Da li tu spadaju i trgovinski lanci, saznaćemo uskoro, mada već danas neke male, a moćne, političke stranke agituju za mondijalizaciju velikih trgovinskih organizacija koje još nisu predate evroatlantskom kapitalu.

Oblast javnog informisanja, istina, nije toliko profitabilna, ali je za evroatlantske gazde neobično značajna. Javno informisanje mora da generiše i podržava duh nemoći, divljenja i pokornosti imperijalnim gospodarima. U suprotnom slučaju, istina bi mogla da izbije na videlo, a strah, teskoba i sivilo svakodnevnog života ogromne većine stanovnika, ne bi mogli biti prekriveni šarenim slikama. Da nema tih anestezionih injekcija, ko zna kako bi građani Srbije reagovali na nasilje i obest vlasti, nepravde koje trpe od gordih svetskih zavojevača i zlostavljanja (i uvrede) koje podnose od njihovih marioneta u zemlji?  Zato televizija i novine ne smeju da se bave pitanjima koja uznemiravaju javnost, nego temama „bliskim građanima“. Tako ćete, možda i u „Pečatu“, ako bude restrukturisan na soroševsko–evroatlantski način, u budućnosti moći da pročitate kako je Boža Klempa, poznati dušanovački siledžija, odjednom zavoleo da sluša etide Rahmanjinova, što ga je potpuno zaokupilo i intelektualno preporodilo. Čak toliko da je i sam počeo da razgleda izloge muzičkih magazina i kupuje diskove sa muzikom Rahmanjinova. Eto primera kako se lako menja mentalni sklop – i u Srbiji.

Možda nije moguće podići glas protiv ekonomskog podjarmljivanja, ali se o njemu može (makar tiho) progovoriti. Jer šta vredi vikati „Kosovo je Srbija“, „Vojvodina je Srbija“, ako Beograd nije Srbija? I ne misli svojom glavom, nego glavom Brisela i Vašingtona

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *